O ISUSOVOJ LOGICI
Poslano: 30.04.2009 | admin
Piše: Jadranka Brnčić
Kako to Isus izvrće logiku ljudske pravde? Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42). Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.
Koje su to onda nove mogućnosti i nova pravila kojima, posredstvom paradoksalna govora, Isus hoće probuditi našu etičku imaginaciju? Čini se da nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija! Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika velikodušnosti.
Svaki od ovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv. Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja. Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku, što nas sprječava da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka. Ili: on nas reorijentira dezorijentirajući nas. No, kako nas to dezorijentira, što u nama dezorijentira i u kom smjeru? Dezorijentira nas svojim paradoksalnim, ekstremnim govorom, a dezorijentira u nama ne toliko našu volju (ona je naša sposobnost da bez oklijevanja slijedimo jednom odabrani put, da bivamo poslušni poznatom zakonu) koliko imaginaciju, tj. našu sposobnost da budemo otvoreni novim mogućnostima, da otkrivamo drukčiji način viđenja stvari i, podučeni iznimkama, prihvaćamo nova pravila.
Ono što je u paraboli izrečeno simbolima: primjerice "pravednost Božja bez zakona" u paraboli o biseru ili, još bolje, o gozbi; "postizanje pravednosti zakonom" u parabolama katastrofe; "sloboda kakvu daruje pravednost" u parabolama "obraćenja" ili "odluke", u Pavla (Rim 5,15-20) rečeno konceptima. Obična logika je u parabolama razrušena, a pojavljuje se "Božja logika" koja više nije logika identiteta nego "viška", tj. "logika obilja" – konceptualna protuteža elementu nenadanosti i ekstravagancije u paraboli. U Pavla ona je izražena riječima "koliko više" ("Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu"; "Ako grijehom jednog smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu", Rim 5,15.17) sažetima u paradoksu: "Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost" (Rim 5,20). [U francuskom (La Bible de Jérusalem) prijevodu svih ovih mjesta stoji: combien plus (koliko više), dok Chouraqui prevodi: à plus forte raison (to više).]
Pavao, dakle, umjesto da ponudi nekakvu definiciju obilja milosti darovana u Isusu, ponavlja sintagmu "koliko više". Ovaj put ne poput Isusa u paraboli ili izreci, nego u kerigmatskom diskursu. Dijalektika ljudske sudbine ovdje je prikazana u terminima gubitka i opravdanja, neprijateljstva i pomirenja s Bogom, zakona i milosti, smrti i života. Na strani logike ekvivalencije: grijeh, zakon i smrt; na strani logike obilja: opravdanje, milost i život. No, zapravo je riječ o istoj stvari, izrečenoj drukčijim jezikom, kao u Isusovoj Besjedi na gori. No, i "više od toga": Pavao dodaje još štogod novo, što bi se moglo sažeti: u Isusu "koliko više" Boga! U Evanđeljima Isus govori i propagira Radosnu vijest. U Pavla on je onaj tko ludošću križa raskida s moralnom ekvivalencijom grijeha i smrti: "koliko više, sada opravdani njegovom krvlju, bivamo po njemu spašeni od gnjeva". Borba bremenitih Pavlovih riječi: osuda-opravdanje, zakon-milost, smrt-život, izražena je u dvije figure: s jedne strane prvi čovjek ("ako su grijehom jednoga"), s druge strane istinski čovjek ("koliko više se na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu"). Logici neomeđena obilja ime je Isus Krist.
