PAVAO O LJUBAVI (1 Kor 13, 1-13)

Da bi se pristupilo nekom biblijskom tekstu, dobro je (a ponekad neophodno, osobito kada je riječ o Starom Zavjetu) prethodno poznavati kontekst: povijesni (ovdje je riječ o pismu upućenom zajednici u Korintu kojim je Pavao želio odgovoriti tamošnjim kršćanima na njihove upite o uporabi karizmi), teološki (Pavao govori o ljubavi unutar svog izlaganja o darovima Duha Svetog potrebnima za izgradnju čovjeka i zajednice), a onda i lingvistički (riječ je o ljubavi, za koju Pavao koristi grčku riječ agapé). No, pomnom analizom strukturalnih odnosa među različitim dijelovima teksta, kao i semantičkih polja pojedinih riječi u različitim prijevodima, moguće je doći do sličnih datosti koje nam inače pružaju povijesne i teološke činjenice. Štoviše, izravno ćemo ući u njihovo univerzalno značenje koje nadilazi ograničenja što ih te činjenice mogu nametnuti.
Već sama riječ ljubav (agapé) koju prevodimo s bratska ljubav (caritas) u sebi skriva cijelu lepezu značenja koja se, uglavnom, mogu svesti na ljubav čiji je temelj nesebičnost - a ne sebičnost; dobrota, uvažavanje, praštanje, strpljivost, požrtvov-nost - a ne instinkt.
Ljubav se u 1 Kor 13, 1-13 ne opisuje apstraktno, ne daje se njezina definicija, nego se opisuje nizom predikativnih pridjeva, i osobito glagola, tj. konkretno: u recima 1-3 njezina uzvišenost, 4-8a njezino djelovanje te 8b-13 njezina neprolaznost.
U izabranim recima (4-8a) koristi se deset glagola (i četiri pridjeva) koji opisuju djelovanje koje ljubav proizvodi - njih ukupno 16 (s time da broj pridjeva i glagola neznatno varira od prijevoda do prijevoda, no u svakom pretežu glagoli, dakle, aktivna dimenzija ljubavi više nego njezina kakvoća).
Uspoređujući prijevode perikope na europske jezike, zanimljivo je primijetiti do koje se mjere semantička polja pojedinih riječi podudaraju, a do koje se pomiču, pridajući dodatnu boju jednom od izabranih temeljnih značenja. Najveći raspon u nijansama značenja nalazimo u riječima: dobrostiva (navodi se cijeli niz od: milokrvna, bezopasna, uslužna, susretljiva sve do: puna poštovanja i velikodušna) i nije razdražljiva (“nepristojnost” valja čitati kao: ono što se ne pristoji, nije prikladno, ne valja, nije pošteno), nešto manji: ne pamti zlo (što znači da zaboravlja i prašta zlo, nije osvetoljubiva) i sve pokriva (sve trpi, ispričava, na sve pristaje), još manji: velikodušna (najčešće u prijevodima susrećemo: strpljiva), ne zavidi (nalazimo varijantu: nije ljubomorna), ne hvasta se (francuski prijevodi nijansiraju od: nije sebehvalna do: nije kočoperna), ne nadima se (nadmenost se povezuje s ohološću), ne traži svoje (ili svoju korist) i nije razdražljiva (ili: ne srdi se, ili: teško se razljuti), posve neznatan u: a raduje se istini (nalazimo varijante: u istini, onome što je istinito ili: u istini nalazi/stavlja svoju radost), sve podnosi (sve trpi, izdržava, podržava), svemu se nada (nikad ne gubi nadu) i nikad ne prestaje (ne nestaje, ne slabi), a nikakav u: ne raduje se nepravdi i sve vjeruje (svi su prijevodi u tome jednoznačni).
Autor koristi podjednako pozitivne i negativne oblike pridjeva i glagola da bi (p)opisao smjer djelovanja ljubavi, njezinu pasivnu i aktivnu stranu, jednu u kojoj se razlikuje od instinkta, drugu u kojoj ga daleko nadilazi, čime postiže napetost unutar cijelog izričaja. Iz teksta proizlazi da je instinktu svojstvena nestrpljivost, zavist, hvalisanje, oholost, neuljudnost, sebičnost, razdražljivost, zlopamćenje, uživanje u tuđem zlu, nestalnost te stoga Pavao poriče prisutnost tih svojstava u ljubavi, a nagla-šava njezina pozitivna svojstva u kojima je ona aktivna, a to su: dobrostivost, iskrenost, praštanje, povjerenje, uzdanje, i vjernost.
U kontrastivnim skupinama pasivno-aktivno svojstva se nižu postupno, u svojevrsnoj gradaciji. Ljubav je strpljiva, podnosi ono što nije ona sama, no, još više, ona izlazi ususret, otvorena je, spremna posluživati i bodriti. Ne samo da je skromna i ponizna nego, ne smatrajući se ni najmanje važnom, daje svu prednost drugome. Ne samo da je uljudna, nego ne traži ništa za sebe. Ne samo da se ne ljuti nego uopće i ne pamti, niti vidi ičeg zla. Ne samo da se ne raduje ničemu nepravednom, pokva-renom, nego je njezina jedina radost istina. Sve opravdava, razumije, štoviše, unaprijed ima povjerenja. Ne samo da ni oko čega ne očajava, nego je spremna sve podnijeti. I to zato jer traje dulje od svega onoga što bi je htjelo poreći. Čak i onda kada ona sama “nije ljubljena”. Gradacija kulminira u opoziciji sve - nikad (svemu se nada - nikad ne prestaje) koja je istovremeno i prijelaz u drugu kvalitativnu razinu: iz prostora u vrijeme. Ljubav je kruna neodvojiva trolista vjera-nada-ljubav, tzv. teoloških kreposti koje su sukus života s Bogom, života u prostoru ljudskog srca (bića, osobe), pokrivajući njegovu prošlost (vjera), sadašnjost (ljubav) i budućnost (nada).
Igrajući se antonimima i sinonimima, tj. prereknemo li izrečeno u njegovu drugom (pozitivnom ili negativnom) obliku, primijetit ćemo da izričaj pomalo gubi na intenzitetu i napetosti, na unutrašnjoj dinamici te na postupnosti unutar vremenskog okvira kojim počinje: ljubav je dugotrpna i završava: nikad ne prestaje. Premda cijelo vrijeme Pavao prelazi s pasivnog ili negativnog na aktivno ili pozitivno svojstvo ljubavi, unutar okvira u koji stavlja cijeli izričaj događa se obrat. Sve počinje pozitivnim pridjevskim oblikom (ljubav je velikodušna/strpljiva), ali završava negativnim, glagolskim oblikom nikad ne prestaje. Ne kaže uvijek traje, jest, ostaje, i stoga što ovako izričaj u negativnom obliku proizvodi jači dojam: baš sve prolazi, ali ljubav - ne, ona (za)uvijek ostaje.
Tekst je, dakle, građen na opozicijama, pri čemu, brojevi zasigurno imaju i simboličko značenje:
Broj dva simbol je odraza, iskazuje ostvarenu ravnotežu ili latentne prijetnje. On je dioba iz koje su nastale sve ostale. Dijeljenje je temeljeno i na načelu množenja ili na načelu sinteze, ovisno o (pred)znaku koji na broj djeluje. Broj dva izražava opoziciju (bilo inkompatibilnu, bilo komplementarnu i plodonosnu) koja iz latentne postaje očitom. Simbolizira dualizam na kojem počiva cijela dijalektika, svaki napor, svaka borba i svako kretanje. Do napretka se dolazi negacijom onoga što se želi nadići, zato je dva pokretač razvoja. U ljubavi nema dualizma, podvajanja, njezino djelovanje upravo jest sâmo nadilaženje. Simbolika broja četiri povezuje se sa značenjem križa, s potpunošću, cjelokupnošću, sveobuhvatnošću: cijelim stvorenim, ali, prostorno-vremenski, prolaznim svijetom. Ljubav je, dakle, ona koja pobjeđuje svijet. (Šesnaest je samo umnažanje temeljnih brojeva 2x4x2 ili 2x8, pri čemu je osam simbol pravde i ravnoteže.)
U tekstu se pojavljuju četiri imenice - dvije s negativnim (nepravda i zlo), a dvije s pozitivnim predznakom (ljubav i istina). Ljubav stoji naspram zla, a nepravda naspram istine, s tim da se ljubav javlja četiri puta, ne bi li se time pokazala njezina superiornost. Očekivati bi bilo da naspram ljubavi i istine, tj. nepravde i zla, stoje imenica istog semantičkog ili ontološkog reda (ljubav-mržnja i istina-laž, tj. nepravda-pravda i zlo-dobro). Takvo očekivanje proizlazi iz naše današnje (“zapadne”, koja je naslijedila grčki način poimanja) svijesti o redu stvari, dok za biblijskog čovjeka i židovski mentalitet istina (i laž) nisu spoznajnog reda, nego etičkog, kao, uostalom, i pravda (nepravda), a onda i ljubav (mržnja). Činjenica da iz teksta možemo iščitati i ono što izravno u njemu ne stoji, još je jedan dokaz da (nadahnut) tekst nadilazi vrijeme i prostor svog nastanka te da svaki čitatelj može u njemu iščitati ono što odgovara njegovu ljudskom, vjerskom i kulturnom obzorju.
No, nije slučajno autor posegnuo za onima drugog i drukčijeg reda, ne bi li na taj način pokazao smjer djelovanja ljubavi. Njezina je svrha, dakle, onkraj nijekanja i svladavanja vlastite opreke u redu emocija (ljubav-mržnja), spoznaje (istina-laž), prava (pravda-nepravda) i morala (zlo-dobro). Ona je djelovanje koje mijenja, preobražava ne samo svojstva koja joj se nađu na putu, nego prije svega samog čovjeka koji pristaje uz/na nju. Ljubav je tu način, stil, ponašanja, a čovjek koji se izgrađuje po mjeri punine svoje ljudskosti. Ljubav je, kako Pavao kaže u istom tekstu, naj-izvrsniji put (1 Kor 12,31; 13,13), ona je dar (štoviše, karizma), i to najveći među darovima.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)