Spiritus movens - portal za duhovnost

Piše: Jadranka Brnčić

Crkva tako teško dovodi u pitanje zakon celibata, premda ga pravda vrlo krhkim argumentima, zato jer se, zapravo, boji da bi javno morala priznati da je stoljećima bila u krivu, da su to bili mnogi pape, uključujući i Ivana Pavla II, koji su branili zakon celibata autoritetom svoje “nepogrešivosti”. Takvo tvrdokorno ustrajavanje na nečemu što predstavlja temeljno kršenje ljudskih prava, uspostavilo je strukturu prijetvornosti koju svećenici, pa čak i oni koji dragovoljno prihvaćaju celibat, moraju štititi. Žrtve nisu samo svećenici koji se, da bi ostali svećenicima moraju odreći svoje želje za životom u vlastitoj obitelji, nego i oni koji imaju hrabrosti odreći se svoga svećeništva eda bi ušli u zajednicu sa ženom koju vole, kao i oni koji ostaju svećenicima, prihvaćaju da sa ženom koju vole nemaju (zabranjene) spolne odnose, ali se bore da Crkva o tom pitanju promijeni svoj stav. Takvih duhovnih brakova i nema tako malo. A postoje i rijetki slučajevi u Rimokatoličkoj crkvi, držani u strogoj tajnosti, kada je Vatikan dopustio svećenicima da sklope crkveni brak a da se ne odreknu svojega svećeničkoga staleža. Anticipacija budućega, nadati se...

Piše: Irene Leicht
Iz časopisa Kontemplation und Mystik, 2006.
S njemačkog prevela Ljerka Jovanov

Tri kršćanske mističarke srednjeg vijeka

Tri mističarke iz 13. st. - Mechthilda od Magdeburga, Gertruda od Helfte i Marguerite Porete - dojmljivo dokazuju različitošću svojih djela da nema jedinstvene srednjovjekovne ženske mistike. Te su tri žene ostavile iza sebe u pisanoj riječi sadržana svoja iskustva o Bogu i vjeri kojima su se predstavile kao mističarke. Pored prirodne sklonosti, nadarenosti i porijekla izgleda da je bitna razlika među njima bila način života kojim su se razlikovale među sobom - Mechthilda se kao begina kasnije povukla natrag u samostan; Gertruda je bila redovnica; Marguerite je bila begina koja se bavila teologijom i završila na lomači.

Piše: Gertrud Kieserg
Iz časopisa Kontemplation und Mystik, 2006.
S njemačkog prevela Ljerka Jovanov

Jedan je planet nazvan imenom Gertruda. Ova vijest koja je sve iznenadila pojavila se nedavno u tisku. Astronom Freimut Börngen iz Jene otkrio je novi planet u pojasu asteroida između Marsa i Jupitera pa je imao tu čast da mu predloži ime. Izabrao je ime "Gertrud" kao poštovalac i pristaša ponovne izgradnje samostana od Helfte.

To imenovanje u mnogom je pogledu simbolično. Na jedan bih aspekt naročito upozorio. Novoimenovani planet je dio asteroidnog pojasa koji se sastoji od mnogo drugih planeta. Žene iz Helfte, 0 kojima je ovdje riječ, bile su svojevremeno veoma istaknute osobnosti. Istovremeno one su se međusobno potvrđivale i obogaćivale. Samostan u Helfti bio je na vrhuncu svoga cvata krajem 13. st. što se podudara s veoma sretnom konstelacijom da su u to vrijeme mnoge žene, koje su na svom putu traženja i neposrednog iskustva Boga objelodanile tada svoju veliku odvažnost. Njihov govor mnogim modernim čitateljima izgleda doduše djelomično nadmen, pridjev "sladak" se nekako prečesto pojavljuje i nudi, ali ako se prihvati jednom taj govor vezan uz ono vrijeme i njegovu slikovitost, nailazi se na životna svjedočenja koja su se služila znakovitom slobodom izražavanja i koja još i danas djeluju snažno.

Piše: Ružica Filipović

Sv. Franju štuju i katolici i protestanti, dive mu se pripadnici drugih religija, umjetnici se nadahnjuju njegovim životom...Malo je poznato da je u mladosti inspirirao i Hermanna Hessea, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1947. i jednog od najčitanijih njemačkih autora 20. stoljeća. U lipnju ove godine izašlo je u izdanju izdavačke kuće Alfa i hrvatsko izdanje tog djelca u prijevodu Zdravka Gavrana. Hesse je svoju ljubav prema Franji Asiškomu otkrio već u romanu "Peter Camenzind" (Berlin, 1904), a iste te godine posvetio mu je malu monografiju - "Franz von Assisi" (Leipzig, 1904).

"O nekom modernom liku ne bi se smjelo tako pisati", pribilježio je on ispod dopisa uredniku, "no ovdje je riječ o tome da se jednomu zanijemjelom svjedoku iz davnih vremena ponovno omogući govoriti." Životnu povijest toga sveca Hesse hotimice oslikava u legendarnom tonu predaje kakav je zatekao u srednjovjekovnoj biografiji o sv. Franji Tome Čelanskoga, Bonaventure i u tada najnovijim prikazima Henryja Thodea i Paula Sabatiera.

Kritika je to djelo primila s oduševljenjem. "Neue Zürcher Zeitung" tada je napisao: "U pučki razumljivu, no ujedno snažnu i k tomu pjesničkom jeziku, kojega ton hotimice zvuči poput onoga iz Svetoga pisma i iz legendi, Hesse daje na temelju oskudnih povijesnih svjedočanstava iznimno zornu sliku svoga omiljenog sveca."

Kasnija "Cvjetna igra - Iz djetinjstva svetoga Franje Asiškoga" iz godine 1919. u potpunosti je plod fikcije te više pokazuje Hesseovu sposobnost uživljavanja u čovjeka koji nije mogao činiti ništa polovično i koji nije propovijedao "nikakve opomene ni propise kojih se sam ne bi bio svakodnevno pridržavao, tako da je njegov primjer nosio i podupirao ono što je naučavao".

Anne Weller
"Kontemplation", 2./2000.

Predavanje oca Anselma Grüna o pustinjskim ocima izazvalo nas je da se upitamo ima li pustinjskih majki. Je li bilo na početku kršćanskog monaštva i žena koje su izabrale radikalni put života u pustinji? Je li njihova duhovnost i njihova duhovna pratnja kojom su se bavile bila drugačija od one pustinjskih otaca?

priredila Ružica Filipović
ENCIKLOPEDIJA MISTIKA
I. svezak, Naprijed, Zagreb 1990.

Marie - Madeleine Davy
Prema: Simone Weil, Težina i milost, Litteris, Zagreb 2004.

Simone Weil je francuska esejistica, filozofkinja, spisateljica židovskog podrijetla. Iako je doktorirala filozofiju neko vrijeme radi kao radnica u tvornici kako bi iskusila radnički život. Nakon nekoliko susreta u Marseilleu 1942. g. s ocem Perrinom razmišljat će da se pokrsti, ali ipak neće prihvatiti kršćanstvo. Sudjelovala je u Španjolskom ratu i u sindikalnim borbama. Nakon što je oboljela, lijeći se u sanatoriju, a umire u bolnici u Ashfordu 24. kolovoza 1943. Njezino je djelo u prvom redu kritika totalitarizma kao bolesti moderne duše. Najpoznatija su joj djela: "Nadnaravna spoznaja", "Ukorijenjenost", "Spašena Venecija"... Nadahnjuje se onima koje naziva "autentičnim Božjim prijateljima". Oni pripadaju različitim rasama i religijama, a neki ne pripadaju ni jednoj vjeroispovijesti. Proučava različite svete spise, legende i mitove. Nalazi smjelosti da sve postavi u pitanje.

Piše: Jadranka Brnčić

Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je u hendikepiranim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. Dopustio je da i sam bude ranjen onom ranom koja je vapila iz svake hendikepirane osobe zbog napuštenosti i ostavljenosti u kojoj se našla ne razumijevajući zašto nije voljena. Dopustio je da ga Bog rani svojom ljubavlju koja svakoj osobi, bila ona hendikepirana ili ne, govori da je vrijedna ljubavi i pažnje.