Bog daje život “mrtvima”
Poslano: 08.05.2011 | admin
Piše: Boris Beck
Pretužan mi je t-portal kad se uhvati i kada se bez ikakvih argumenata ruga papi jer je rekao sljedeće: "Kada bi čovjek bio nasumični proizvod evolucije na nekom mjestu na margini svemira, tada mu život ne bi imao nikakav smisao i mogao bi čak biti slučajnost prirode. Ali ne, na početku svega postoji razum: kreativni, božanski razum". I ne samo na početku, uči Biblija, nego je taj razum čitavo vrijeme s ljudima od početka svijeta. "Moj otac neprestano radi", rekao je Isus, a Sveti Pavao piše da čitav svemir trpi neprestano porođajne bolove.
Nakon što je stvorio svijet, Gospodin se sedmi dan odmorio - te riječi iz Biblije valjda svi znaju. To je šabat, jedan dan u tjednu koji nije posvećen radu, nego čitanju i razmišljanju, a iz njega je nastala čitava naša kultura. Isus je pak uskrsnuo u dan nakon šabata i zato su kršćani premjestili svoj neradni dan na prvi dan u tjednu nazvavši ga nedjeljom. Jedna kolegica, koja očito nije išla na vjeronauk kao djevojčica, prošli me tjedan pitala što je bilo s Isusom nakon uskrsnuća. Pa ništa posebno - još se neko vrijeme zadržao sa svojim prijateljima da im dokaže da je živ: Magdalenu je sreo na groblju, Tomi je dao da mu dodirne rane, s dvojicom učenika večerao je u selu Emaus, a s Petrom i drugim apostolima priredio je jednom prilikom ribu na gradele.
Vjeru da Bog daje život mrtvima, Crkva je od prvih dana pokazivala time da se okupljala oko grobova mučenika jer su kršćani smatrali da je to sveto tlo, a da se oni koji su ondje pokopani nalaze u nebu s Isusom. Njihove su grobove smatrali svetim tlom - što je uspomena na događaj kada se Gospodin ukazao Mojsiju u gorućem grmu ("Izuj obuću jer je tlo po kojem hodaš sveto"), a slično razmišljaju i muslimani koji se izuvaju kad stupaju u džamiju. Kada kršćani u srednjem vijeku više nisu bili progonjeni, i kada je ponestalo relikvija mučenika za nove crkve (kako bi simbolično bila "sveto tlo"), blaženima i svetima su se proglašavali ljudi i za druge zasluge: veliki teolozi i mistici, osnivači redova, požrtvovni njegovatelji bolesnih ili iznimni širitelji vjere kao što je bio Ivan Pavao II.
Odatle taj za nas danas neobičan običaj da se tijelo pokojnika seli, da se iz njega uzimaju dijelovi i da se piše o ampulama papine krvi koje su sačuvale časne sestre. Ti će djelići biti ugrađeni ispod oltara novih crkava širom svijeta i tako će one postati simboličan grob Ivana Pavla II. za koga se vjeruje da nije mrtav nego da živi s onim u čije je ime radio i govorio čitav život. Beatifikacija Ivana Pavala II. sasvim se prikladno odvila na Prvi maj - blagdan Svetog Josipa Radnika: Bog doista radi cijelo vrijeme, neprestano stvarajući i dajući život.
