Čovjek želja

U istom prilogu o fra Bonaventuri Dudi govorili su: mr. sc. Božo Biškupić, akademik Petar Strčić, prof. dr. sc- Adalbert Rebić, prof. dr. sc. Ivan Golub, Marko Grčić, Zvonimir Mrkonjić, don Živko Kustić, akademik Josip Bratulič, akademik Stjepan Damjanović i drugi.

Izdvojimo nekoliko kratkih napisa:

"...Bez obzira na godine koje protječu, u njemu je, uz duboku životnu mudrost i sućutnost, živ dječački duh, djetinje povjerenje u Boga, začuđenost pred tajnom zla, zadivljenost pred tajnom dobra. I u svemu vedrina. U svemu nada...
Uvečer uoči Cvjetnice 1986. godine, nas tridesetak sjedimo u prolaznoj dvorani uz crkvu svetoga Franje na Kaptolu, iščekujući oca Bonaventuru, koji nam je najavio govoriti o miru. On ulazi i zaustavlja se nasred dvorane, pred nama. Promatra nas. Mi umah utihnusmo.

- Recite - započinje - vjerujete li da vi, koliko vas je ovdje, možete promijeniti svijet? Mi smo zatečeni. Zbunjeno se pogledavamo. Ne znamo na što smjera. Ne znamo što bismo rekli. Svatko od nas očekuje da će netko drugi progovoriti, ali nitko se ne odlučuje. Otac Bonaventura neko vrijeme strpljivo iščekuje naš odgovor. Potom mirnim glasom reče:
- Ako ne vjerujete da možete, pogriješio sam što sam ovamo dolazio..."

Stjepan Lice

"Predavao mi je p. Bonaventura. Jednom smo ja i još neki studenti probdjeli noć. a ipak smo došli na predavanje kod p. Dude. Htjeli smo ga svakako pratiti i u tom nastojanju, zbog neprospavane noći, mi smo skoro zaspali. Nama dvojici približio se p. Duda i tiho nam zapjevao na uho da nas probudi. Kad sam se probudio, vidim nasmijano lice patera Dude. Takav je bio doživljaj njegove ljubavi i razumijevanja. Više je to na mene djelovalo nego li sva prigovaranja i opomene. I svatko je od nas doživio lijepih trenutaka. Dobri čovjek je vredniji nego li svi argumenti. Duda je argument dobrote."

prof. dr. sc. Marijan Jurčević, dominikanac

"Osnovni obrisi predodžbe o Bonaventuri Dudi što sam ih - zahvaljujući predsjedniku Zvonimiru Mrkonjiću, koji me, zapravo, preporučio voditeljima projekta (misli se na "zagrebačku Bibliju" op.a.) - stekao prije četrdesetak godina zapravo se do danas nisu promijenili: doživio sam ga ne samo kao službenika Crkve nego kao integrirana, cjelovita čovjeka, neobične ne samo intelektualne nego i emocionalne zrelosti, sposobna surađivati s drugima, i komunicirati s njima, čak i onda kad nisu dijelili ista uvjerenja. Svi smo u njegovoj nazočnosti, snažno osjećali da je on vrlo pobožan čovjek, ali u njemu nije bilo ništa pobožnjačko, nametljivo i isključivo: koliko je god, što je opće poznato, kao svećenik, i jednostavnom pojavom i kao propovjednik, djelovao izravno, na neke je druge, čak i udaljene od Crkve, indirektno utjecao možda još i dublje. U njegovu se primjeru, još jedanput, pokazalo da je lakše druge za ono u što vjeruješ pridobiti time što i sam vjeruješ nego najistančanijom teološkom argumentacijom, kojom je , uostalom, kad je trebalo, i te kako vladao."

Marko Grčić

"Bonaventura Duda raduje se uspjehu drugoga. Uspjeh bližnjega doživljava kao svoj osobni uspjeh. Očito razumije riječi Svetoga pisma:"ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" ne samo načinski , već i bivstveno: ljubi, naime, bližnjega kao proširenje, produljenje samoga sebe."

prof. dr. sc. Ivan Golub

"...Savjete je davao ne samo na području znanstvenoga rada nama mlađim kolegama, nego i na životnom, egzistencijalnom području. Razumio je ljudske slabosti i nikada nikoga od svoje braće nije osuđivao za neke negativne postupke. U tome je bio istinski sljedbenik sv. Franje Asiškoga, svojega životnog ogledala. Osim u Isusu Kristu, i u njemu se on ogledavao kao čovjek, kao franjevac i kao svećenik. Svoju duhovnost crpio je iz Biblije, iz toga nepresušnog vrela kršćanske misli."

prof. dr. sc. Adalbert Rebić

"Pater Bonaventura Duda u svojim propovjedima, nagovorima, kratkim i dužim tekstovima strasno otkriva istine koje su otajstva, jer neposredno ulaze u svako dobrodušno srce, potiču na dobra djela, na prijateljstvo među ljudima. Tako djeluju i danas proroci među nama. S njima nije težak pogled u budućnost. Oni su vjesnici Nade, jer su ispunjeni Vjerom i Ljubavlju.

akademik Josip Bratulić

"Kao filolog uvijek sam imao osjećaj da pater Duda, dijeleći šakom i kapom dobrotu po svijetu, posebne porcije udjeljuje nama filolozima. Razumio je "otprve" da je naš posao puno složeniji od toga da predložimo da se piše "strelica" ili "strjelica" i da su povijest i sadašnjost našega naroda, izraz naših međusobnih odnosa i našega odnosa prema drugima i drukčijima te napokon prema Bogu.

Opraštao nam je kad nismo mudro ravnali svojim riječima o hrvatskoj riječi i radovao se našim pravodobnim i djelotvornim tumačenjima. Surađivao je s nama na mnogo načina: prevodeći Bibliju, čitajući naše tekstove i razgovarajući o njima, izgovarajući riječi ohrabrenja pri ženidbama naše djece i riječi priznanja i nade u trenucima oproštaja s uglednim filolozima. Ne znam ni jednoga hrvatskoga filologa koji ga ne bi poštovao i volio i znam mnoge koji bi ono što sam ja htio izreći izrekli potpunije i ljepše. Bog mu dao zdravlja i mira!"

akademik Stjepan Damjanović

Bonaventura Duda, kršten kao Roko, rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine. Djetinjstvo je proveo u selu Krasu na otoku Krku. U to je vrijeme ministrirao kod časnih sestara Sv. Križa i upoznao trsatske franjevce. Nakon drugog razreda primili su ga u samostan i 1935. poslali u Varaždin u franjevačku gimnaziju.

U novicijat je ušao 1941. godine, a nakon mature 1944. započeo je studij teologije u Zagrebu. Na KBF-u je diplomirao 1950., a u lipnju iste godine na Trsatu proslavio Mladu misu.

1954.godine u Rimu je na Franjevačkom sveučilištu 'Antonianum' postigao doktorat disertacijom o dubrovačkom dominikancu Ivanu Stojkoviću, ekleziologu iz XV. stoljeća. Na Papinskom biblijskom institutu polaže biblijski licencijat.

U Zagreb se vraća 1957. godine i ujesen postaje asistentom na KBF-u.

Od godine 1964. do 1969. redoviti je profesor i pročelnik Katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta. Više je puta bio prodekan, a od 1982. do 1986. dekan KBF-a. Predavao je i na različitim institutima, a uz profesorski i nastavni rad, često je sudjelovao na brojnim znanstvenim skupovima i objavljivao radove u stručnim časopisima i znanstvenim zbornicima. Umirovljen je 1. listopada 1993.

Za profesora emeritusa izabran je 9. studenoga 2001. godine: "Fratarstvo smatram oblikom svoga kršćanstva. Istina, i profesurujem kao kršćanin, bar bih to želio. Ali to je nadošlo poslije. Uostalom, ako hoćete znati, na fratarstvo sam nabasao po čistoj božjoj dobroti. Jednog mi se dana to svidjelo kao moj osobni oblik egzistencije. I to je bilo vrlo rano, u jedanaestoj godini. I danas rado sjednem, na Trsatu, pod kesten - nažalost tu je sada neka ružna garaža - gdje su se dva stara fratra (Leonard Novaković i Anaklet Zadravec) posavjetovali o meni. Činilo im se da bi od mene moglo nešto biti...A što sam više rastao, to sam više iskusio da to treba izboriti i, kako rekoh, platiti sobom. Zapravo, kupio sam samoga sebe... "Ne ja, nego milost Božja u meni", rekao bi sv. Pavao."

Mnogi su njegovi članci, objavljeni najprije u novinama i časopisima, kasnije sabrani i izdani u obliku knjiga. Navedimo samo neke: trilogija popularnih komentara nedjeljnih i blagdanskih čitanja za sve tri liturgijske godine 'Sijač je Sin čovječji' (1989.), 'Sjeme je riječ Božja' (1987.) i 'U plemenitu srcu' (1990.), zbornici izabranih tekstova 'Koncilske teme' (1992.) i 'Rukovet domovinskih tema' (1999.), obrada hrvatskih božićnih pjesama 'Svijeta razveselitelj', korizmeni molitveni tekstovi 'Isusov križni put i Sedam riječi na križu' (1990.), hrvatske marijanske teme 'Nazaretska poruka Marijina Trsata', dvije knjige razgovora 'Ljudskost Božića' (1995.) i 'Krist i naši svagdanji' (1996.), razmišljanja sa svojih šetnji po Mirogoju 'Ja Bogu povjerih svoj štap' (1999.),razmišljanja o početku novoga milenija 'S Isusom u treće tisućljeće' (2000.) i dr .Javnosti je najpoznatiji kao istaknuti bibličar, biblijski prevoditelj i neumorni promicatelj učenja Drugoga vatikanskog koncila.

Zbog zasluga za prevođenje Biblije dobio je 2004. godine znanstvenu nagradu 'Annales Pilar' Instituta društvenih znanosti 'Ivo Pilar'. Nagradu je primio kao jedan od prvaka hrvatske teološke misli i iznimni suvremeni crkveni govornik. Pilarova nagrada dodijeljena mu je osobito zato jer je s J. Kaštelanom glavni urednik zagrebačkoga izdanja Biblije 1968. godine. Za to je biblijsko izdanje s fra J. Fućakom napravio cjelovitu lekturu biblijskoga teksta. Također je, 1973. godine, zajedno s fra J. Fućakom preveo Novi zavjet za potrebe hrvatskoga lekcionara. Evo njegova svjedočanstva o tom pothvatu:

"Oko godine 1965. sa svih su se strana u nas čuli glasovi koji su govorili o potrebi Biblije. I sam osjećao potrebu novog prijevoda, ali ni najmanje da bih ja u njemu sudjelovao. I tu sam se našao odjednom u poslu. Naprosto, valjalo je prihvatiti se. U ono vrijeme rekao je Tomislav Ladan u jednom važnom razgovoru: Ima trenutaka i prilika kada se ne pita jesmo li sposobni, nego moramo li. A onda treba pregnuti da načinimo kako valja."

Fra Bonaventura Duda franjevački samozatajno odbija priznati da je u tom pothvatu odigrao vodeću ulogu: "Josip Tabak... ja ga prije nisam poznavao. Od prvih je dana u osvitu naše Biblije bio ime nade. Ako se on s nama prihvati posla, onda možemo biti sigurni. Sigurni u dvomu: da će nam jezik biti pravilan i čist i da će nam prijevod, kraj tolikih prevodilaca, biti - koliko bude najviše moguće - ujednačen. .. Mislim da je suradnja bibličara i književnika nešto najljepše u Bibliji, ali i u cijelom crkvenom životu nakon II. vatikanskog koncila. K tome, vjerujem da će to ostati kao model za budućnost. A što je značila za sve nas koje je Bog tako čudesno spojio, možda je najbolje iskazao Zvonimir Mrkonjić, ono u Startu za Božić 1988. - radili smo svi s osjećajem svetoga užasa. Mislim da smo svi zajedno, i bibličari i književnici, ostvarili temeljni ideal biblijskog prijevoda, što ga je isticao i sv. Jeronim, a na nj se poziva i naš fra Petar Matija Katančić - to je modestia, skromnost. Bijasmo skromni mi bibličari jer nismo htjeli bez književnika, bijahu skromni književnici jer su prihvatili nas bibličare. (B. Duda, Krist i naši svagdani:razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan Lice, Teovizija, Zagreb, 1996.,str.103. - 119.)

Osvrćući se na svoj životni put, fra Bonaventura je često isticao da je želio biti voditelj i savjetnik mnogih duša, profesor, pisac. U nedjelju Krštenja Gospodinova, 10. siječnja proslavio je u franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu i svečanom misom svoj jubilej. Euharistijskom slavlju prisustvovao je generalni ministar Reda manje braće fra José Rodríguez Carballio, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak, provincijalni ministri ostalih franjevačkih provincija te sedamdesetak svećenika. Misu je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zajedno s fra Bonaventurom Dudom.

Dan ranije, u subotu 9. siječnja Svečanom je akademijom u zagrebačkome kazalištu Komedija također obilježena šezdeseta obljetnica misništva fra Bonaventure Dude.Uz slavljenika su svečanosti nazočili njegova subraća franjevci, general Reda iz Rima Jose Rodriquez, nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, pomoćni biskupi zagrebački, ministar kulture Božo Biškupić, predstavnici Grada Zagreba te mnogi Dudini prijatelji i štovatelji. U povodu jubileja, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao je fra Bonaventuru Dudu odličjem Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića koje mu je uručio Predsjednikov izaslanik Božo Biškupić zahvalivši Bonaventuri Dudi na doprinosu franjevaštvu, vjeri, teologiji, kulturi i znanosti u hrvatskom narodu. Savjetnik zagrebačkog gradonačelnika Stipe Zeba, slavljeniku je uručio medalju Grada Zagreba. Fra Bonaventura Duda zahvalio je svima koji su uveličali njegovu svečanost, a pred zgradom franjevačkog samostana na Kaptolu otkrio je skulpturu Zagrebačkoj Bibliji, djelo akademskoga kipara Ante Jurkića.

I na koncu, što je meni osobno Bonaventura Duda. Sjećam se jedne mise od prije nekoliko godina, bilo je to u vrijeme kada sam propitivala značenje vjere za mene osobno, ali i vjeru u Boga uopće... Imala sam potpuno nejasne "pojmove" o Bogu. Bilo je tu svega. Miješali su se davni glasovi vjeroučitelja koji su Bogom mahali kao visoko uzdignutim prijetećim kažiprstom, s tom se slikom miješala slika Boga fanatičnih studenata punih neke tjeskobne prisile kojom su svoja shvaćanja nametali ostalima, Boga mog djetinjstva od kojeg sam očekivala ispunjenje djetinjih želja, bilo je i tjeskobnog straha kojem nisam znala izvor, ali sam znala da se razrješenje te urođene mi tjeskobe krije u Bogu.

Bog kojeg sam po prvi put doživjela slučajno navrativši na misu fra Bonaventure Dude bio je posve drugačiji. Čitalo se iz Evanđelja po Luki o ocu i o dvojici sinova, o mlađemu, rasipnomu, koji je napustio očev dom i o starijem koji je ostao u njemu .Riječi sv. Pisma kao i Bonaventurine riječi "otvorile" su moj unutarnji pogled u "bezdan" koji je u nama ljudima. Shvatila sam da nema i ne treba biti kraja našim pokušajima povratka Izvoru, Milosrdni se ne može umoriti od čekanja na nas. Ne trebamo vjerovati onom dijelu nas koji je nesavršen i pun slabosti, radije vjerujmo onome u nama što je sposobno osjetiti "ganuće", uzvišenost i unutarnju radost, jer tome u nama i Bog vjeruje. I kad god se odvažimo povjerovati da smo vrijedni božanske ljubavi, mi se "vraćamo", naš Otac priprema gozbu, radostan zbog povratka. Nema te "rasipnosti" koje bi nas mogla zauvijek odvojiti od Oca. Uvidjela sam i da nam se riječi sv. Pisma razotkrivaju u nekim milosnim trenucima našega života.

Ne znam da li se sve to dogodilo slučajno baš na misi B. Dude, ali kasnije sam naišla na zanimljivu podudarnost, na svjedočanstvo mons. dr. Ivana Devčića, riječkog nadbiskupa. Riječ je o njegovu prisjećanju na studentske dane:

"Fra Bonaventuru Dudu upoznao sam 1969. godine kada je dolazio iz Zagreba na našu Visoku bogoslovnu školu predavati Novi Zavjet. Sjećam se kako je odmah na početku predavanja otvorio 15. poglavlje Lukina evanđelja, u kojem se nalazi prekrasna priča o ocu i o dvojici sinova, o mlađemu koji je napustio očev dom i o starijem koji je ostao u njemu, ali srcem je bio daleko od oca i njegova shvaćanja. Pater Duda je najprije pročitao tu prispodobu, zatim je rekao da svaki od nas treba otkriti glavni lik u njoj te je zatim izišao iz predavaonice. Kad se nakon nekog vremena vratio natrag, trebali smo mu odgovoriti na pitanje koje nam je zadao. Svi smo iz katekizma znali da je to prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu. Ali profesor nas je iznenadio rekavši da u toj priči nije u prvom planu izgubljeni i nađeni sin, nego milosrdni otac. Drugim riječima, prije nego što govori o grijehu i obraćenju sina, prispodoba govori o milosrđu oca, tj. o Božjem milosrđu prema čovjeku grešniku...

Puno sam o toj prispodobi za vrijeme daljnjeg studija i kasnije čitao i slušao te sam s vremenom otkrio njezinu slojevitost i višeznačajnost, ali ništa mi se nije tako duboko usjeklo u pamćenje kao ta prva lekcija oca Dude."

A da smo na dobrom tragu govori mi i ulomak koji je fra Bonaventura Duda odabrao kako bi odgovorio na postavljeno mu pitanje: Što znači oprostiti? (Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani: razgovori s Bonaventurom Dudom, Teovizija, Zg,1996.,str.87.-88.):

"Otkako sam, prvi put, listajući onako nasumce onih sedam svezaka, pročitao legendu koju je napisao Jorge Luis Borghes, nemam boljega odgovora od njegova. Sastadoše se s onu stranu groba Kajin i Abel. Kajin upita Abela:
- Jesi li mi oprostio?
- A što?
- Ubio sam te,
- Ne sjećam se više, ovdje smo opet zajedno kao nekoć.
Na to će Kajin: Sada znam da si mi uistinu oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti.
Abel reče polako:
- Tako je. Dok traje grizodušje, traje i grijeh."
(isto, str,87.- 88.)

Nekoliko godina kasnije moj je znanac pri razgovoru s p. Bonaventurom spomenuo i mene, kako rado slušam njegove propovijedi. On me je poželio upoznati. Razgovor je bio utanačen u jedan utorak u popodnevnim satima. Razgovarali smo o književnosti, životu...dugo i ugodno. Na kraju razgovora mi je rekao: "Vi ćete još rasti". Ta je rečenica za mene bila dragocjeni blagoslov koji sam ponijela u životu, blagoslov koji me ni do dana današnjega nije prestao nadahnjivati.

Dragi Bonaventura Duda, pridružujemo se svim toplim čestitkama koje ste primili ovih dana zahvalni da ste dodirnuli i naše živote!

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6630)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4351)
• Hipokrizija (4163)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3912)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3771)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)