Dopisivanje Tolstoja i Gandhija, dvojice apostola nenasilja 1
Poslano: 03.12.2011 | admin
Piše: Josip Sanko Rabar
1. Uvod(1)
Ova mala i čudna razmjena pisama nastala je na početku stoljeća. Dokument, koji prvi put objavljujemo na našem jeziku(2), ubran je i probran, naizgled, s ruba velikog mutnog toka povijesti. Dopisivanje dvaju apostola borbe nenasiljem protiv nasilja bizarno je onome koji smatra da se nasilje samo nasiljem može iskorijeniti. Nasilje je, znamo, prastara pojava, međutim, "znanstvena" opravdanja borbe nasiljem protiv nasilja to nisu. Novovjekovna univerzalna (apsolutizirana) tehnika sve predmete, pa čak i osobe i društvene činjenice, obrađuje kao materijalne stvari. Odatle proizlazi sistematsko duhovno razdvajanje sredstva i cilja, uzroka i posljedice, i njihovo mehaničko ustrojavanje.
__________________________
(1) U ovim se pismima još upotrebljava neprikladna terminologija koju je Gandhi poslije napustio. Takvi termini iskrivljuju smisao pojma, no oni su ostavljeni jer se radi o povijesnom dokumentu. Ne-suprostavljanje zlu i te kako je suprostavljanje zlu, a pasivni je otpor i te kako aktivan. Valja ih čitati bar ovako: ne-suprostavljanje zlu zlom i nenasilan otpor.
(2) Isti prijevod nedotjeran i neautoriziran, s pogreškama, objavljen je bez znanja prevodioca u časopisu Polja, br. 303.
Tolstoj i Gandhi nisu izmislili praksu nenasilne borbe. Stara je ona kao i nasilje. No, njezini su uspjesi mnogo manje uočljivi među "povijesnim veličinama" nego u "malim" svagdanjim situacijama, u kojima se ipak češće tako ponašamo, a drukčije ponašanje smatramo nedoličnim. (U protivnom, živjeli bismo u paklu.)
Zaista je malokad u povijesti nenasilna borba pokretala velike, organizirane mase. Najljepši takav primjer gledamo u borbi ranog kršcanstva. Sredstvo i ujedno cilj takve borbe bila je snaga same Istine, ljubav prema svima (i onima koji se ponašaju kao neprijatelji!), i, prije svega, duhovnost, oslanjanje na Boga. (Sve to možemo zapaziti i u smirenoj dinamici Gandhijeva učenja i života.)
Na svu sreću, kršćani nemaju nikakav monopol na takav oblik borbe. Nenasilje je temelj đinizma, budhizma, taoizma, života mnogih višnuitskih zajednica, a bar kao mogućnost možemo ga iščeprkati iz učenja svih velikih svjetskih religija.
Tko su Tolstoj i Gandhi?
U vrijeme dopisivanja (1909.-1910.) Gandhi je imao četrdeset godina. Bio je još svijetu nepoznati odvjetnik "kulija", dok je Tolstoj kao općepoznati književnik i pacifist već starac s navršenih osamdeset godina, pri kraju životnog puta. Neki su ga smatrali čudakom (ili čak ludim), drugi zanosnim, ali svi su ga poštovali kao genijalnog umjetnika.
Mohandas Karamćand Gandhi (1869.-1948.), a ime mu znači "sluga Zanositelja", "mjesečina djelovanja", zaista je "mirisan" (gandha znači "miris") u svojoj ljudskosti. Vjenčao se sa siromaštvom, poput Franje Asiškog. Jednostavan kao dijete, blag, tih, nenametljiv i neokaljano iskren. No, trebalo je da tijekom dvadeset godina otrpi mnogo grubih udaraca, da bi Božja blizina i više nego strpljivo nošenje križa načinili od njega Mahatmu (Veliku dušu) - kako ga je pjesnik Thakur (Tagore) nazvao - "mesiju" Indije.
Rođen je 1869. u Porbandaru, na sjeverozapadnoj obali Indije, u višnuitskoj obitelji iz kaste banija. Oženili su ga s trinaest godina. Odgojen je u ozračju religioznog asketizma i vjerske snošljivosti. U početku se površno odnosi prema religijskim tradicijama, ili im se dapače u ponečem protivi. Potajno jede meso (usprkos gađenju) ugledavši se na Britance, na tu šačicu superiornih vlastodržaca nad stotinama milijuna Indijaca sputanih religioznim skrupulama. (Nietzsche u to doba klikće u čast mesne prehrane.)
Gandhija, kao i mnoge mlade Indijce, privlači evropska civilizacija, njezina nadmoćna tehnika i zadivljujuća organizacija društva. Putuje u London 1888. i tamo studira pravo. Hrani se strogo vegetarijanski, iako to ne čini iz vlastita religijskog uvjerenja. (Iz gotovo religiozne vjernosti obećanju danom majci nije jeo mesa, okusio alkohola, niti imao odnosa sa ženama.) To je bilo sudbonosno. Tijekom studija ulazi u vegetarijanske krugove u Londonu, a preko njih i u teozofske. Tek posredovanjem teozofa upoznaje Bbagavad-gitu i, očaran drevnom mudrošću, počinje se, samouk, zanimati za različite religije i jedinstvenu Istinu u njima. Prvi put uranja u kršćansko učenje. Njegovu je duhu osobito duboko odgovarao Kristov "govor na gori".
Vraća se u Indiju 1891. i tu se iskazuje kao slab odvjetnik. Odanost Istini, plahost i tanahne skrupule sputavaju ga u vođenju parnica. Istodobno, njegov duhovni razvoj napreduje, zahvaljujući osobnom poznanstvu s đinističkim pjesnikom i misliocem Rayćandbaijem.
Zbog neke parnice 1893. putuje u Južnu Afriku i tamo nenadano susreće svoju sudbinu. Našao se u shizofrenom paklu rasne segregacije. Posvuda se sudara s južnoafričkim zakonima koji zakidaju slobodu i dostojanstvo Indijaca i ostalog obojenog, stanovništva. Osim ograničene slobode kretanja i obveznog uzimanja otisaka prstiju (za zločince i obojene) i sličnih dometa južnoafričkoga prava, posebno treba (na kršćansku sramotu) spomenuti zakon o nevaljanosti nekršćanskih brakova (što znači i to da su djeca nezakonita i ne mogu, na primjer, naslijediti imanje, koje onda mogu prigrabiti drugi).
Taj plahi odvjetnik postupno stavlja sve svoje talente, pravničke i duhovne, u službu obrane prava indijske manjine. U borbi s neizmjemo nadmoćnijim neprijateljem čvrsto prianja uz Istinu, uz Boga.
Neshvaćen i batinan, gdjekad i od samih Indijaca, između hapšenja i hapšenja, zajedno sa ženom, djecom i suradnicima, prigrljuje duhovnost, asketizam, žrtvu i život u siromaštvu.
S vremenom gotovo svi Indijci širom Južne Afrike slijede njegov primjer. U masama strpljivo podnose udarce i prožeti religioznim duhom radosno nose križ.
Gandhi se moli, meditira i mnogo čita. Privlače ga djela društvenih reformatora. Neke mu knjige Johna Ruskina (1819.-1900.), Henryja Davida Thoreaua (1817.-1862.) i Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828.-1910.) pomažu da osmisli vlastito stajalište i da se oslobodi predodžbe o neizbježnosti moderne tehničke civilizacije.
U samom početku borbe u Gandhiju nastaje plodonosni susret Istoka i Zapada. On svoj hinduizam, već oplođen drugim religijama, produbljuje i obogaćuje Evanđeljem. Rađa se Gandhijevo učenje.
Evo kako Romain Rolland o tome piše:
"Ovdje se indijska vjera podudara s evanđeljem. I Gandhi je bio svjestan te srodnosti. Njegovo djelo Ethical Religion svršava riječima Kristovim. Nekomu engleskom pastoru, koji ga je godine 1920. upitao, koje su knjige najjače na nj utjecale, spomenuo je najprije Novi Zavjet. Što više, prema vlastitom priznanju ima Gandhi Isusovom govoru na gori zahvaliti otkrivanje pasivne rezistencije(3) (1893.). Njegov ga slušatelj zapita iznenađen: 'Pa zar vi niste na nju nadošli već prije, čitajući indijske knjige?' 'Nisam', uzvrati Gandhi. 'Poznavao sam i divio sam se Bhagavad-giti i prije, ali tek po Novom Zavjetu upoznao sam značenje pasivne rezistencije. Neizrecivo sam se radovao, kad sam ga čitao. Bhagavad-gita pojačala je taj utisak. Tolstojeva pak knjiga Carstvo je Božje u vama dala mu je trajan oblik.'"(4)
__________________________
(3) Usp. bilj. 1.
(4) Romain Rolland, Naš Gandhi, Radićeva slavenska knjižara, 1924., str. 18.
Tolstoj mu je osobito drag. U njemu nalazi najvećeg učitelja i najbliskijeg suborca. Gandhijeva neiskvarena religioznost gnuša se rascjepa između teorije i prakse u evropskih mislilaca. U Tolstoju gleda čovjeka nesmiljeno iskrena prema sebi, čitava u naporu da se uskladi s Evanđeljem. Pod Tolstojpvim utjecajem nicala su u svijetu "tolstojevska naselja". Takvo naselje osniva i Gandhi za Indijce u blizini Durbana i naziva ga "Gospodarstvo Tolstoj" (Tolstoy Farm). To je jedna od malih topiziranih utopija. Egalitarno (i komunističko), asketsko društvo od šezdesetak stanovnika obaju spolova i različtih dobi (ujedno i utočište za obitelji uhapšenih). Opkoljeni rasnom mržnjom, produbljuju razumijevanje, solidarnost i odanost, i to uzajamno hindui, muslimani, kršćani i pripadnici drugih religija. Gandhi stječe dragocjeno praktičko iskustvo u organiziranju zajedničkog života i rada pripadnika različitih religioznih uvjerenja. I tu je izuzetna poniznost uzrokom njegova neodoljiva autoriteta. Duhovnost koja šarmira sve oko sebe.
U Indiju se vratio 1915. kao već poznati karizmatski vođa. Metodično se i strpljivo, ali i do kraja radikalno, posvećuje borbi za nezavisnost Indije od britanskih kolonizatora. God. 1919. počinje indijska revolucija, a 1920., nakon Tilaka, Gandhi dolazi na njezino čelo.
Dok je Tilak religiozni karakter indijske revolucije još podređivao njezinim političkim ciljevima, Gandhi revoluciju postavlja do kraja na religioznu osnovu.
Evo nekoliko najosnovnijih značajki Gandhijeva učenja.
Glavni su pojmovi satyagraha (pridržavanje istine) - snaga Istine; ahimsa (nepozljeđivanje) - nenasilje i ljubav; brahmacarya - čist život, ovladavanje sobom; svadeši (autohtonost) - težnja k samostalnosti koja se različito pokazuje, npr.: svarđ (samouprava, izraz iz Veda).
Gandhi svoje učenjie promatra kao jedan od oblika sarvodaye (sveuzdizanja) - raditi na dobrobit svih - koju su, prema njegovu mišljenju, naučavali veliki utemeljitelji religija i filozofija kao što su Krist, Buddha ili Sokrat.
Da se unaprijed izbjegne bitni nesporazum treba reći da čak ni hartal - obustava rada - za Gandhija i njegove sljedbemke nije sama sredstvo revolucije, već je to i dan molitve, meditacije i ima svoju estetsko-religioznu samosvrhu. Gandhi revoluciju potpuno podređuje duhovnosti, Istini i nenasilju. (Punokrvno nedvojstvo sredstva i cilja.) On povlači čudne poteze i pravi političke uzmake koji zbunjuju čak i njegove najbliže suradnike. Njegove iskrene javne pokore i samooptužbe pred Britancima i štrajkovi glađu usmjereni su protiv nasilnog ponašanja vlastita naroda. Stavljajući život na kocku, Indijce sve više kroti. Nastoji ih učiniti što pitomijim i vatrenijim umah; njihovu mržnju preobratiti u požrtvovnost.
Kako shvatiti Gandhijevo ponašanje?
Odgovor nam daje Gandhijev učitelj Tolstoj u Pismu hinduu:
"Tvrdite da su Englezi porobili vaš narod i drže ga u podčinjenosti jer narod nije bio dovoljno odlučan u otporu i nije se silom suprostavio sili. Ali uprayo je obrnuto! Ako su Englezi porobili indijski narod, to je zato što je taj narod priznavao i priznaje silu kao temeljno načelo društvenoga poretka. (...) Kada se Indijci žale da su ih Englezi zarobili, to je kao da se pijanci žale da su ih zarobili trgovci pićem koji stanuju među njima. Recite im da bi mogli prestati piti, a oni će vam odgovoriti da su se toliko priviknuli na piće da ne mogu apstinirati i da trebaju alkohol kako bi imali snage."
Gandhi nastoji Indijce osloboditi od vlastite agresivnosti, zavisti, požuda i mržnje. Nastoji ih učiniti samostalnima, samodostatnima (svadeši) ekonomski, pravno, politički i kulturno. Kad Indijac više ne bude trebao britanskog suca, policajca, ni vojnika, ni trgovca, ni poslodavca, Britanac će izgubiti svaki razlog svoje prisutnosti u Indiji. Autohtoni Indijac ne može se eksploatirati, ali autohtonost znači odricanje od zapadnjačkog tehničkog "blagostanja". Indijci se okreću domaćoj radinosti dok na ulicama indijskih gradova gore lomače skupocjenog engleskog sukna. Stanovnici gradova odbacuju luksuz i prigrljuju jednostavnost života indijskog seljaka, stvaraju kućnu industriju. Sudovi, uredi, trgovine zjape; kotači stroja britanskog imperija vrte se u prazno.
Prekasno su Brtanci uhapsili Gandhija. Da su to učinili samo dvije godine prije, i Indija bi plivala u krvi ustanka i imali bi "moralno opravdanje" da upotrijebe silu. Kada su ga 1922. zatvorili, Indija je ostala mirna. Gandhi je dobio prvu bitku.
Sada su Britanci bili ti koji su morali izazvati nasilje, ali indijski narod stoički i dostojanstveno podnosi udarce, bez uzvraćanja. Svjetsko javno mišljenje, pa čak i britansko, sve više stoji uz Indijce. God. 1924. Britanci su bili sretni što Gandhija zbog bolesti mogu pustiti iz zatvora. Gandhi je dobio i drugu bitku.
Gandhi mnogo ne taktizira i ne računa. On se jednostavno drži Istine, duhovno živi, nastoji da nikog ne pozlijedi, odriče se svih suvišnih predmeta, hrani se najjednostavnije, sam tka svoju odjeću na kolovratu, odbija suradnju s Britancima i preporučuje takav postupak svakom Indijcu. Činjenica da ga u tome slijede milijuni čini njegovu osobu središtem goleme moći. S nepogrešivim instinktom Gandhi povlači poteze, nalik na Šivu,(5) koji pleše silnom opreznošću pazeći da rukama i nogama ne bi razorio svjetove. On se prepušta Božjoj mudrosti, a Bog je bolji matematičar od Britanaca. On kori svoje sljedbenike da nedovoljno iskreno prihvaćaju nenasilje i nastoji ih pročistiti od političkog taktiziranja. (Tj. prihvaćanja nenasilja kao pukog sredstva borbe.)
Gandhi nastoji da indijski slon otrese vlastito blato sa sebe, a što će strani nametnici poispadati s njegovih leđa, to je usputna okolnost. Pravi je problem u Indijcu, kako ga je učio Tolstoj. Vanjski nametnik jest zlo, no on ima i svoju dobru stranu (od Boga danu) kao upozorenje i poticaj da pospremamo u vlastitoj kući - da snažnije prigrlimo Istinu, da ljubimo i ne ozljeđujemo nikog oko sebe, da vodimo čist život, da budemo autohtoni i upravljamo sami sobom: i pojedinac, i obitelj, selo, narod, religijska zajednica, Indija, čovječanstvo i zajednica svih bića u svemiru. Vanjski nametnik može tako biti poticaj da živimo zanosno, požrtvovano i lijepo.(6)
__________________________
(5) Šiva - Bog - kako ga štuju indijski šivisti, i čiju neprestanu stvaralačku i uništavalačku djelatnost često predočuju slikom plesača: zrnca prašine što se pri tom dižu u oblacima svjetovi su koje pokreće.
(6) Jasno da Gandhi nije mrzio Britance, iako je bez sumnje patio zbog zločina koje su oni činili, ali patio je kudikamo više zbog zločina koje je u osveti počinjao indijski narod.
Godine 1930. Gandhi poziva Indijce da ne poštuju državni monopol na sol. (Dragocjenu sol, bez koje je u indijskom podneblju život nemoguć.) Danima su i noćima beskrajni redovi dobrovoljaca koračali prema solanama kod Surata, da simbolički pokažu pravo na solane, i padali ranjeni ili mrtvi pod batinama policije, ne uzvraćajući ni jedan udarac. Sve dok Britanci nisu popustili. Tako postadoše sol indijske slobode. Sol svijeta.
Još dok se borio u Južnoj Africi, u apartheidu kao u kakvu ogledalu, Gandhi je spoznao što znači nedodirljivost u kastinskom društvu. Britansko ponašanje prema Indijcima smatrao je izljevom Pravde, učinkom koji se vraća počiniocu. Učio je hindue da najprije treba da prigrle svoje nedodirljive, i to kao djecu Božju (hariđane), pa tek onda da očekuju promjenu odnosa s Britancima. Ovo najprije preduvjet je uspjeha same borbe. Britanske vlasti, koje su se svakako trudile da Indijce što više međusobno podijele, nastojale su provesti izborni zakon za Indiju prema kojem bi nedodirljivi birali svoje zastupnike na popisu izdvojenom od hindua. To je izdvajanje rušilo Gandhijev rad na uklapanju hariđana u hindusku zajednicu. Gandhi tada poduzima svoj dotada najveći, tzv. epski štrajk glađu, u kojem je gotovo zaglavio, na užas svojih suradnika, kojima se povod činio neznatan. (Hariđani su, naime, izrazita manjina.) Ali, ne samo da je uspio ublažiti izborni zakon, nego se i Indija za vrijeme njegova posta preobrazila. Milijuni hindua prilazili su nedodirljivima, brahmanke su uzimale hranu iz ruku njihovih žena, na stotine hinduističkih hramova prvi put u tisućljetnoj povijesti otvorilo je svoja vrata hariđanima, pa i najsvetiji kao Kalighat u Calcuti i Rammandir u Benaresu... Svijest hindua počela se mijenjati.
Već je Tolstoj upozoravao na to da rješenje vanjskih problema leži u nama samima. U našoj duhovnosti. Takvo je shvaćanje religiozno. Gandhijeva je revolucija uspješna primjena religije u politici.(7) Čiščenje patnjom i svijest da drugima izbjegavamo činiti patnju produhovljuje i uzdiže borce k Bogu, i Pravdu okreće na njihovu stranu. Taj meditativac i "sanjar", kojemu je gotovo svaki čin nevin i čist, vodi "politiku" milijuna ljudi. Uspješno počinje proces sjedinjavanja vjere, naroda, stranaka i kasta.
__________________________
(7) Češće su se u povijesti politika i borba za vlast koristile religijom u svoje svrhe. Danas prevlast ove tendencije vidimo u događajima u Iranu.
Naša stvar mora pobijediti upravo zbog uzmaka, kaže Gandhi. (U pobjedi leži poraz, u porazu pobjeda.) Radosno ide u zatvor da se odmori i da bude nasamo s Bogom; milijuni ga slijede. Britanci su konsternirani.
God. 1947. Indija napokon dobiva nezavisnost, ali se iz njezina tijela izdvaja muslimanska država Pakistan.
Kad već nije uspio spriječiti podjelu Indije, tražio je Gandhi za svojeg posljednjeg posta na smrt - kojim je uspio smiriti očajnička krvoprolića između hindua i muslimana - još i to da nova indijska vlada od državnog budžeta ustupi novostvorenom Pakistanu golemu svotu od 55 milijuna rupija. Isplaćivanje te svote toliko je ogorčilo ekstremne hindue da je to Gandhija stajalo života.
Obratno od Židova, većina Indijaca prepoznala je svojeg "mesiju", a manjina ga je ubila. Gandhi pogiba 25. siječnja 1948. pred molitvenim skupom od ruke fanatičnih i sektaških hindua.
Umuknuo je kolovrat na kojem je Gandhi slušao Kabirovu glazbu.
Gandhi nije ratovao protiv Britanaca, već protiv zla i nepravdi, i protiv novovjekovnog tehničkog ustrojavanja čovjeka, on je ratovao protiv civilizacije kojoj je srce stroj. Bila je to borba za čovječnost čovjeka, za njegovu duhovnost, borba da čovjek sebe izvuče iz karmičkih mreža, što ih je sam ispleo i putem koji ne poznaje tehnološku razliku između sredstva i cilja, revolucije i utopije, teorije i prakse, otkriva Duh i praksu koji jesu pravi svadeši, svarađ, brahmaćarya, ahimsa i satyagraha,(8) oslobađajući se pogubnog determinizma gospodarskih uvjeta skrutnutih u stoljeća sebičnih strasti i zabluda. Kad se pušta da Istina djeluje, svako je nasilje suvišno.(9)
Sam Gandhijev život i sve što se oko njega događalo najdublji je i bitni izvor za proučavanje njegove "teorije". Uživanje je promatrati te postupke i djelovanja, puna stvaralačke imaginacije i ljepote.
__________________________
(8) Svesci, br. 52 objavili su članak "Prabhu S. Guptara 'Gandhi: film i čovjek'" u kojem je dan osvrt na film R. Attenborougha "Gandhi". Taj "filmski kritičar", kojem se vjeruje valjda zato što je Indijac, uspio je u tako kratkom prikazu izreći nekoliko originalnih gluposti, a i jednu temeljnu laž koja zabrtvljuje svaki pristup biti Gandhijeva učenja. On piše. "Gandhi u ahimsi, dakle, nije vidio neko temeljno načelo, već instrumenat borbe kojim se koristio bez obzira na sve okolnosti." Nije onda ni toliko čudno što Gandhija uspoređuju s Maom i Cromwellom. (Šteta što je uredništvu Svezaka to promaklo.)
(9) Usporedi s "djelovanjem iz polja nedjelovanja" iz Lao Ziova Dao de Jinga.
No širenje takve prakse moguće je samo unutar svijeta osvijetljenog religijskom istinom, u kojem svaka nepravda u sebi sadrži kaznu, a svako trpljenje za pravdu - Duh kao nagradu. U svijetu u kojem se čin vraća počiniocu i u kojem čovjek uživa Božju podršku i ljubav. Sami etički imperativi teško će nagnati ljude na takvo predanje. Samo najdublji interes čitava ljudskog bića ima tu snagu. Snaga "govora na gori" potječe iz religijskog iskustva, iz duhovnosti. Bez tog iskustva, u nekom "moralističkom" horizontu takva praksa neumitno sahne. To je opadanje razumljivo i u samoj Indiji u vrijeme rastuće novovjekovne ateizacije (građanske i marksističke - za razliku od buddhističkog neteizma!), a dogodilo se još izrazitije u zemljama Gandhijevih učenika Martina Luthera Kinga i Stjepana Radića.(10)
Za oblikovanje Gandhijeva učenja i života od uzora najzaslužniji(11) je Lav Nikolajevič Tolstoj (1828.-1910.), genijalni književnik, protuvlastelinski vlastelin, ekskomunicirani pravoslavac (1901.), najveći umjetnički negator umjetnosti, ratoborni pacifist, čovjek koji je "političku znanost" pokušao utemeljiti na Evanđelju.
Svoje književno stvaralaštvo počinje pedesetih 19 stoljeća godina romanima punim toplog duševnog portretiranja i predane etičnosti, pisanih pod utjecajem psihologizma i etike Rousseauovih Ispovijedi. Od tada pa dalje susrećemo u Tolstoja likove iz vlastelinskih krugova, ali nerijetko takve koji ih nadvisuju svojim duhovnim i ćudorednim razvitkom. Susrećemo likove tražitelja istine, pokajničkih plemića, rousseauovskih oporbenjaka civilizaciji, obraćenika na život primjeren Evanđelju. U najvećem djelu Rat i mir, dovršenom iste godine kad se Gandhi rodio, Tolstoj se iskazuje kao veliki povjesničar i duboki poznavalac života. Očima čovjekoljupca gleda iz posve bliske, kao iz orlovske perspektive na sve društvene sukobe i osuđuje pokolje zaraćenih vojski.
__________________________
(10) Stjepan Radić izdaje 1924. godine lucidnu i zanosnu knjigu Romaina Rollanda Mahatma Gandhi pod naslovom Naš Gandhi, naglašavajući u predgovoru duboku srodnost indijskog nenasilnog i hrvatskog mirotvornog pokreta. Knjiga je tiskana za prvake HRSS u 3.000 primjeraka. Radić se nada da će u Hrvatima mirotvorcima Gandhi "učiniti svoje". Rolland je knjigu dovršio u veljači 1923., dr. J. Vandekar je preveo s XXXI (?!) francuskog izdanja 1924. (!). (Bilo bi zanimljivo proučiti srodnost Gandhijeve i Radićeve misli i djelovanja.)
(11) Naravno, ako ne računamo drugu, višu razinu utjecaja kao što su Bhagavad-gita ili Novi zavjet.
Zajedno s Dostojevskim čini osebujnu pojavu u svjetskoj književnosti. Njih dvojica s pomoću umjetničkog oblikovanja spoznaju širine i dubine života, iza svih društvenih uloga i duševnih ponora otkrivaju osobu i njezinu čežnju za Bogom. Dostojevski je tragičniji i dublji, Tolstoj mirniji i širi. U Dostojevskog gotovo svaku, a u Tolstoja svaku osobu volimo bez obzira na njezine zablude i pogreške. U Dostojevskog se nađe (iako rijetko) poneka predrasuda (npr. prema Poljacima), poneko ograničenje uvjetovano nacionalnom pripadnošću, a u Tolstoja ni to. U Tolstojevu žirokom srcu ima mjesta za sve ljude, topline i razumijevanja i za njemu najviše strane. Zato je okrutno iskren prema sebi samome i prema čitavoj "kršćanskoj civilizaciji".
Osamdesetih godina prolazi kroz krize i sumnje. Gubi vjeru u djelatnu snagu umjetničke riječi.(12) Piše političke pamflete i religiozne rasprave, odbacuje povlastice svojeg društvenog statusa i sa seljacima živi seoskim životom kao njihov prosvjetitelj. Ipak nastavlja književno stvarati. Od Pučkih pripovijesti postupno se vraća opsežnom romanu i rehabilitira umjetnost.
Možda je bio potreban upravo takav strastven, bogat i proturječan karakter, snažno individualistički oblikovan i sav u naporu da svoj individualizam prevlada, da bi nastale misaone formulacije evanđeoskog pacifizma koje su pokrenule, među ostalima, i Gandhija.
Tolstoj je, kao i Gandhi, živio u narodu koji su uglavnom činili seljaci. Samo onaj tko živi među seljacima može tako samorazumljivo i "plitko" gledati na društvo bez države, vojske i policije. Tu ljudi žive u još gotovo rodovskom uređenju. Seljaci su jedini samodostatni (autohtoni) sloj naroda, koji gotovo sve što mu je potrebno sam proizvodi, i kojega tada u Rusiji još "ovce nisu pojele". Za razliku od proletera koji su najobezvlašćeniji komplement drugim slojevima, seljacima još ne treba nitko. Slavenski su seljaci, kao i indijski, sami organizirali svoj posao, sami sebi sudili, umjetnički i (u najširem smislu) kulturno stvarali. Tom još egalitarnom i gotovo rodovskom društvu drugi "služe" samo zato da ubiru porez i daće, kao nametnici. Tamo gdje se u očima građanina civilizacija ruši, Tolstoj vidi tek nestanak suvišne manjine. Tolstojeva "utopija" postoji, potrebno je samo da "antiutopija" nestane. Civilizacija, s čitavom svojom poviješću, bila je donedavno tek mreškanje valića na oceanu seljačke kulture.(13)
__________________________
(12) Potrebno je upozoriti na presudan utjecaj umjetnika (Rayćandbai, Thakur, Tolstoj, Thoreau) i estetičara (Ruskin) na Gandhija, i na njihovu osnovnu težnju da se umjetnički živi, iako to Gandhi, kao ni Tolstoj, nikada nije tako formulirao. (A da ne govorimo o religijskim djelima koja su po pravilu ujedno i umjetnička.)
(13) Ne prijeti li s nestankom seljačke kulture usahnuće i elitnoj, dvorskoj i građanskoj kulturi, koja je iz seljačke neprekidno crpila zdrave sokove jednostavna, cjelovita, nerazdrta duha? Masovna industrijska pseudokultura, fabricirana za proletere, nije nikakvo rješenje.
Teoretičari i praktičari "kontrakulture" iz druge polovice ovog stoljeća u najrazvijenijim zapadnim zemljama nastoje obnoviti rodovsko društvo. Razmnožavaju se male zajednice, hipijevska gospodarstva sa svojom rudimentarnom religoiznošću i pacifizmom. Očito, nestankom seljaštva, ta ljudska težnja nije prestala. Počinje obratan proces. Povratak k autohtonosti.(14)
Tolstoj je u carskoj Rusiji imao podosta sljedbenika i simpatizera, a mnogo je ljudi prakticiralo borbu nenasiljem i ne znajući za Tolstoja. Glasoviti su "duhoborci", religiozni pacifisti, kojima se Tolstoj divio, i koji su dobrovoljno odlazili u sibirsko prognanstvo zbog odbijanja da služe u vojsci.
G.V. Plehanov (1856.-1918.) u nizu članaka nastalih između 1907. i 1912. nastoji razgraničiti tolstojevce od marksista. Uzima na nišan(15) Tolstoja i njegovo učenje, i to je, vjerojatno, najbolja i najznačajnija kritika Tolstojeva evanđeoskog pacifizma. U jednome je Plehanov u pravu. Tolstoj je "genijalan" umjetnik, ali "slab" mislilac. (Mislilac bez filozofske naobrazbe.) Tolstoj je lucidnom intuicijom uočavao probleme i osjećao zov Evanđelja, ali je svoje odgovore formulirao apstraktnim dualizmom (duša-tijelo, unutrašnje-vanjsko, vječno-vremenito), te spontanim i ne odviše promišljenim izljevima misli, da bi ih ratobornim pacifizmom razvijao do paroksizma, do samonegacije. Ako se tome doda i nesmiljena Tolstojeva iskrenost u razotkrivanju vlastitih unutrašnjih proturječnosti (psihičkih, teorijskih i praktičkih), Plehanov je zaista imao dovoljno materijala da Tolstoja olako pobije. Medutim, Plehanov ipak sluti da se tu krije problem koji se ne da jednostavno otkloniti odgovorom da se manjim zlom kao sredstvom uklanja veće zlo.
__________________________
(14) Nema sumnje da je ekonomska autohtonost bitno pridonijela snazi indijske revolucije. No, za Gandhija ekonomska osnovica nema onu ulogu kakvu ima u Marxa. Autohtonost ima svoje izvorište u čovjeku koji prianja uz Istinu. I ekonomski ovisni i obezvlašteni pojedinci i skupine mogu čuvati i unapređivati autentičnu praksu-religiju-kulturu. (Ostaje težnja prema ekonomskoj autohtonosti.)
(15) Vidi u G. V. Plehanov, Umjetnost i književnost, Kultura 1949.
Za Plehanova revolucija je preuređivanje društvenih odnosa. Medutim: "Preuređivanje društvenih odnosa nije krajnji cilj i nikada nije bilo krajnji cilj. Ono je samo sredstvo za postizanje krajnjeg cilja, tj. svestranog, pa između ostalog i moralnog razvitka ličnosti."(16) Ali uviđa da, zbog plemenite motivacije i osjećajnosti revolucionara, samo to sredstvo treba da sadrži "izvjesnu visinu moralnog razvitka". (Treba da sadrži neke značajke cilja.) U suprotstavljanju nasilja nasilju revolucionari treba da preko krvi i suza kontrarevolucionara prelaze tužnim, ustreptalim osjećajem strašne dužnosti i tragične neminovnosti. Plehanov podrazumijeva stanovitu plemenitost osjećaja prema kontrarevolucionarima i pronalazi za nju ne baš odviše nov naziv "čisto viteštvo".
Čisto viteštvo, koje je, poslije užasnih napora i mnogo ogorčenih, okrutnih i krvavih borbi, u srpnju 1099. na ulicama Jeruzalema doživjelo potpuni poraz svoje čistoće. Bez obzira na slabosti Tolstojevih pamfleta, čežnja za nevinošću borbe i čistoćom prakse i dalje tinja u ljudima. Ipak, netko je izvanredno dobro znao uočiti i praksom potvrditi istinito jezgro Tolstojeva učenja. U tihom hinduu u Južnoj Africi, Tolstojevo je sjeme raslo i razvilo se u razgranatije i mirisnije stablo, u integriraniju, jednostavniju i svetiju osobu.(17)
__________________________
(16) Isto, str. 261.
(17) Thakur je kazao: "- jer kod Gandhija je sve naravno, jednostavno, čedno i čisto. Ni u borbi ne ostavlja ga veselost, dok naprotiv kod Tolstoja sve je ohola pobuna protiv oholosti, srdžba protiv srdžbe, strast protiv strasti, sve je nasilno, pa i samo nenasilje..." (R. Rolland, Naš Gandhi, Radićeva slavenska knjižara, 1924., str. 68.) Ovaj strastven sud umjetnika o umjetniku uvelike je karikiran, iako lucidno pogađa nešto od razlike između Tolstoja i Gandhija.
Tolstojeva misao dalje živi i u književnim djelima goleme umjetničke snage i vjerodostojnosti. Evanđeoska ljubav, tolerancija, ljudska toplina i pacifizam imanentni su tim djelima i njihovo djelovanje mnogo je dublje i trajnije, pa i "opasnije" od bilo kojeg političkog pamfleta.
Tolstoj i Gandhi još se u gdječemu razlikuju.
U Pismu hinduu Tolstoj nas zanosnim crescendom poziva da odbacimo sav monumentalni, štetni i zaglupljujući balast civilizacije i kulture. No, ovaj "potlač" ima i nezgodnu stranu da s prljavom vodom odbacujemo i dijete.
Trebalo bi da se odreknemo ničega manje nego teologije i velikog djela znanosti, tolikih filozofskih učenja, tehničkih izuma i pomagala, pa i svih posebnih oblika religioznog vjerovanja! (?)
Strastvenom umjetničkom nepromišljenosću formulira stav neprihvatljiv vjerniku svake posebne religije. Poetskom slobodom poziva nas da prigrlimo Boga bez ikakva posrednika, pa makar to bio i sam Krist. Želi naći zajednički jezik za sve, i naglasiti svom silinom jedan jedini, u svim istinama isti, jednostavan i jasan zakon Ljubavi. Sve je ostalo suvišno. Čitavo to odbacivanje i nema druge svrhe no da izazove trijumfalni osjećaj da u Ljubavi opet sve i nalazimo.
Ipak, ima nešto formalističko u odbacivanju svih formi. Ako se ne možemo ljubiti u našim osebujnostima i razlikama, kako ćemo se ljubiti u uniformi apstraktne religije?
Religije nemaju samo svoju individualnost i posebnost, već i osebujnost i bogatstvo koje rađa mnoga kulturna dobra. Zar Tolstoj ne shvaća da ruši mostove između čovjeka i Boga, između čovjeka i čovjeka?!
Koliko je Gandhi veći realist i poznavalac ljudske religioznosti! U samoći i sterilnoj čistoći Jasne Poljane ne vidi se toliko jasno zbiljski odnos kao u međuljudskom kotlu običaja i religije kakav je "Gospodarstvo Tolstoj" kod Durbana, ili cijela Indija. Gandhi tolerantno zastupa pluralizam kultura i religija, i zna da je zajednički jezik moguć.
Tolstoj bi metlom pomeo Augijine štale svjetske kulture i po toj nestrpljivosti sličan je Marxu. Za razliku od Gandhija on nije uspio za sobom povesti ni ženu, ni djecu, i duboko je u sebi slutio tajnu tog poraza.
Gandhijevo učenje također ima svoju problematičnu stranu.
Možemo je zapaziti u javnoj polemici izmedu Thakura i Gandhija godine 1921. Kao što Goethe 1813. nije htio odbaciti francusku kulturu, tako sada Thakur ne želi odbaciti evropsku. Pjesnik Thakur zapravo se i ne sukobljava toliko s Gandhijem koliko s nekim gandhistima koji se nisu odlikovali širinom i tolerantnošću svojega učitelja. Takav je D. B. Kalelkar, koji je objavio Evanđelje svadeši (gandhizam u obliku već pomalo fanatizirane doktrine). Tu je svadeši shvaćen kao objava ekstremnog izolacionizma potpuno odvojenih kulturnih(18) monada, i može imati ništa manje pogubnu primjenu od Tolstojeva apstraktna jedinstva.
Tako smo, uz problem borbe nenasiljem, načeli drugi važan problem koji otvara korespondencija između Tolstoja i Gandhija. To je problem međusobnog odnosa različitih kultura i međusobnog odnosa različitih religija. (Religije se mogu shvatiti i kao izvori kultura.)
Većina će se, osim onih koji misle kao Kalelkar, složiti da je kulturni izolacionizam štetan. Malokad tko sumnja u to da međusobno kulturno obogaćivanje nije dobrodošlo. No, kako stoji s odnosom različitih religija?
__________________________
(18) Ne radi se samo o religijama, već o kulturi u najširem smislu te riječi.
Zbog skučenih mogućnosti ovog predgovora ograničit ću se samo na stav Katoličke crkve. Nalazimo ga u deklaraciji Nostra aetate koja govori o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama. Evo izvoda: "U naše vrijeme, kad se ljudski rod iz dana u dan sve uže sjedinjuje i kada rastu međusobne veze između različitih naroda, i Crkva pažljivo promatra u kakvom odnosu stoji prema nekršćanskim religijama. Na osnovi svoje zadaće da promiče jedinstvo i ljubav među ljudima a također i medu narodima, ona prije svega svraća svoju pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi do međusobnog zajedništva. (...)
Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, 'koji je put, istina i život' (Iv 14,6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio.
Ona stoga bodri svoje sinove da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ta duhovna i moralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote.(19)
Odavde vidimo da se traženje zajedničkih putova, dijalog i suradnja, poštovanje prema drugima i priznanje i čuvanje njihovih duhovnih i kulturnih dobara ne isključuju naviještenjem Evanđelja; dapače, podrazumijevaju se. Naviještanje podrazumijeva pravo svakog čovjeka da slobodno izgrađuje svoj put. Ono podrazumijeva plemenito natjecanje i nastojanje da vlastitim životom svjedočimo za Boga u nama, i tako širimo Radosnu vijest.
Ne smije se zaboraviti da je potrebnije naviještati Krista lošim kršćanima nego dobrim nekršćanima. Dobar hindu više je Kristov od lošeg kršćanina. Takav je posljednji sud (Mt 25, 33-45).
Osim plemenitog natjecanja postoji i ljepši oblik evangelizacije. Takvo je djelovanje Majke Terezije i njezinih sestara upravo na tlu Indije. Majka se Terezija ne natječe, ona ide tamo gdje je potrebna i čini što ljudi trebaju.
Evangelizacija je plod djelatne ljubavi.
Ukoliko ne smatramo, kao Tolstoj, da je teologija nešto što treba odbaciti, onda to znači da ona treba da se razvija. Svako razvijanje pretpostavlja drugog(20) kao ogledalo i susret, pomoć da dublje upoznamo sebe.
__________________________
(19) Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, KS, Zagreb 1972., str. 216-217.
(20) Što bi bilo s učenjem sv. Tome Akvinskoga bez Aristotelove filozofije?
Gandhi je obogatio hinduizam u susretu sa Zapadom, kršćanstvom i drugim religijama. Sada on nama uzvraća dar.
Znak je superiornosti, vitalnosti i razvoja - učiti od drugog. To može samo onaj tko ima pouzdanje u vlastiti temelj i povjerenje u Istinu.
Ovo dopisivanje izmedu Tolstoja i Gandhija otkriva nam značajan trenutak u susretu kultura Istoka i Zapada, trenutak mukotrpnog, ali zanosnog žrtvovanja, trenutak Duha.
Gandhi piše Tolstoju u listopadu 1909., dok je ovaj već u dubokoj jeseni života, deset godina poslije završetka svog posljednjeg romana Uskrsnuće. Tolstoj, na rubu smrti, osjeća težinu svojih poraza. Ipak, u dalekom Transvaalu njegovo je sjeme palo na plodno tlo.
›› Nastavak (Dopisivanje)
