Ljubavna (zaručnička) mistika na primjeru svetih žena od Helfte

Piše: Gertrud Kieserg
Iz časopisa Kontemplation und Mystik, 2006.
S njemačkog prevela Ljerka Jovanov

Jedan je planet nazvan imenom Gertruda. Ova vijest koja je sve iznenadila pojavila se nedavno u tisku. Astronom Freimut Börngen iz Jene otkrio je novi planet u pojasu asteroida između Marsa i Jupitera pa je imao tu čast da mu predloži ime. Izabrao je ime "Gertrud" kao poštovalac i pristaša ponovne izgradnje samostana od Helfte.

To imenovanje u mnogom je pogledu simbolično. Na jedan bih aspekt naročito upozorio. Novoimenovani planet je dio asteroidnog pojasa koji se sastoji od mnogo drugih planeta. Žene iz Helfte, 0 kojima je ovdje riječ, bile su svojevremeno veoma istaknute osobnosti. Istovremeno one su se međusobno potvrđivale i obogaćivale. Samostan u Helfti bio je na vrhuncu svoga cvata krajem 13. st. što se podudara s veoma sretnom konstelacijom da su u to vrijeme mnoge žene, koje su na svom putu traženja i neposrednog iskustva Boga objelodanile tada svoju veliku odvažnost. Njihov govor mnogim modernim čitateljima izgleda doduše djelomično nadmen, pridjev "sladak" se nekako prečesto pojavljuje i nudi, ali ako se prihvati jednom taj govor vezan uz ono vrijeme i njegovu slikovitost, nailazi se na životna svjedočenja koja su se služila znakovitom slobodom izražavanja i koja još i danas djeluju snažno.

Od najvažnijih nama poznatih žena bile su tu Gertruda od Hackeborna (1251. - 1291.), njena mnogo mlađa sestra Mechthilda (1240. - 1298.), Gertruda od Helfte, poznata i kao Gertruda Velika (1256. - 1301.) i begina Mechthilda od Magdeburga (cca 1208. - 1282.) koja je također svojih posljednjih 10 godina provela u tom samostanu i tame napisala 7. svezak svoje knjige "Strujanje božanskog svjetla". Na spisima redovnica radila je još i jedna imenom nepoznata redovnica. Ne iznenađuje što je jedna od najpoznatijih knjiga iz Helfte "Poslanik božanske Ijubavi" bila vrsta koprodukcije; knjiga sadrži duhovnu autobiografiju Gertrude od Helfte ali i skice o njenom životu, život Gertude od Hackeborna, viđenja Mechthildina itd. koje je zabilježila nepoznata redovnica. Mechthildinu "Knjigu osobite milosti" potajno su napisale u prvom redu Gertruda Velika i susestre kad je Mechthilda već bila bolesna i kad je počela pričati 0 svojim objavama.

Gertruda od Hackeborna je s 19 godina izabrana za opaticu, a vodila je samostan 40 godina. Priredila je teren za izvanredno dobro obrazovanje svoje zajednice tako da je nabavila mnogo knjiga ili ih dala prepisati pa se tako može govoriti da su se tamo našli svi klasici duhovne literature koji su im bili poznati. Kao veoma aktivna žena trudila se ne samo unaprijediti samostanski život i njegovu organizaciju, brinula se i osobno za posve svakodnevne stvari i bila je mladim samostanskim učenicama prava zamjena za roditelje. Što se tiče promjene srca i života u pravom značenju to najbolje ilustrira njen život. Kad se razboljela, bilo joj je u prvom redu teško napustiti svoju ulogu. Po savjetu Gertrude od Helfte smanjila je svoj rad i radila samo još ono što joj je bilo moguće. Kad se morala posve prepustiti njezi svojih sestara, postaje to za nju potpuni preokret i promjena onoga što se do sada samo po sebi razumjelo, potpuno prepuštanje volji Božjoj. Njena bolest i smrt bili su poticaj za dalji duhovni razvoj u zajednici. U suprotnosti sa svojom sestrom Mechthildom i Gertrudom od Helfte nije sama ništa napisala.

O sredini u kojoj je živjela porodica Gertrude od Helfte nije ništa poznato. U samostan je došla s pet godina i primila tamo veoma temeljito obrazovanje. U dobi od 26 godina stekla je važno iskustvo, tako za nju presudno, koje ju je od znanja brzo i lako dovelo do gledanja. U jednom viđenju ili prije vizualizaciji riječi iz Svetog pisma vidi ona Krista kao mladog čovjeka koji joj govori: "Ja ću te spasiti i osloboditi, ne boj se." (usp. Ps 7,2) On je odvodi k sebi na drugu stranu nekog zida preko kojeg se nije bilo moguće popeti. (G: 2,1) U daljim viđenjima Krist je pojavljuje kao ljubljeni, zaručnik i kralj kojemu ona prilazi gledajući ga licem u lice kao kraljica: "... da ja najnedostojnija s tobom saobraćam kao kraljica s kraljem." (G: 2,22) Ona prepoznaje, potaknuta odbijanjem susestre da primi pričest, precijenjenu svijest vlastite nedostojnosti, kojom se kao koprenom dijelimo od sveobuhvatne božanske ljubavi i stvarnosti. Nemamo dovoljno povjerenja u Boga i njegovu sveobuhvatnu ljubav. “Ali, oh, milosrdni Bože, zašto neke tako iskušavaš?" "Što mogu ako se ljuska njihove nedostojnosti navukla tako tijesno pred njihove oči da ne mogu razabrati kako ih moja očinska ljubav obavija?" (G;2,9)

Izlazna točka ove vizualizacije je samostanska svakodnevica koja je određena liturgijom i časoslovom, ali i pitanjima bolesti, smrti i gubitka koje sa sobom donose. Spomenuta dokumentacija o mjestu i vremenu nastanka iskustava pokazuje da Pismo za nju ne ostaju samo riječi, nego postaju doživljeno iskustvo: "Na drugu korizmenu nedjelju kad se prije mise pjevao responzorium: "Vidio sam Gospodina licem u lice", rasvijetljena je moja duša neopisivim sjajem svjetla božanskog otkrivenja." (G: 2,1) Viđenje Krista vodi prema usredotočenosti na njegovo srce kao vidljivu sliku i izvor njegove ljubavi koja sve preplavljuje. Ovo čašćenje Srca Isusova razvilo se vjerojatno pod utjecajem Mechthilde od Hackeborna koja u svojoj "Knjizi 0 posebnoj milosti" u velikoj množini slika govori 0 Božanskom Srcu. Za Mechthildu je to Srce Isusovo u mnogom pogledu od odlučujuće važnosti: "kao izvor i hrana, kao ulazna vrata k Bogu i mjesto gdje nas uzima k sebi da boravimo u njemu; Srce je životna veza, živi organ koji djeluje na sjedinjenje Boga i čovjeka."

Ove "Duhovne vježbe" koje je Gertruda napisala su to sjedinjenje Srca s Božanskim ljubavnikom, imaju cilj, a tako glasi i naslov jedne vježbe: "Buđenje Božanske ljubavi". Evo ovdje nekoliko primjera ovog strastvenog i čeznutljivog govora: "Daj me tako neraskidivo poveži svojom žarkom ljubavlju sa sobom da od sve te ljubavne snage što sam s tobom žeđam do smrti. I savez koji si sa mnom sklopio odnijet će moje srce da više ne bude u meni, nego da u nedjeljivoj ljubavi u tebi boravi. (Vj. 3) Daj da potonem u morskom bezdanu tvoje najjače naklonosti. Daj da nestanem u potopu tvoje žive ljubavi tako kako se kapi vode stapaju s morem u dubinama. Daj da umrem, da umrem u slapu tvojeg nemjerljivog milosrđa kao što iskra ognja gasne pod premoćnim vodopadom (Vj. 4) Dopusti mi da uđem u tajne odaje tvoje ljubavi, gle, već gori moje srce za tvojim poljupcem ljubavi. Otvori bračne odaje tvoje lijepe ljubavi. Gle, žeđa moja ljubav za tvojim zagrljajem, tvojim najsnažnijim zagrljajem. (Vj. 4) ...tebe uživati znači biti jedno s Bogom. Ti si taj mir koji nadilazi svaki razum; u njemu je put koji vodi u bračne odaje." (Vj. 5) Tamo me privuci k sebi strujom svog slatkog daška, privini me k sebi i ispij me." (Vj. 4)

Vježbe završavaju s pohvalnim pjesmama i izrazima velike radosti pri promatranju divota ljubavi: "Ti si žeđa mojeg duha, ti si život moje duše, ti si slavlje moga srca. Ti si zlatni sjaj proljetne miline koji se na sve spušta u tvojoj svečanosti ljubavi." (Vj. 6)

Na kraju njenih zapisa u "Poslaniku božanske ljubavi" naglašava Gertruda svakako da su slike koje opisuju njena iskustva samo upute koje upućuju na nešto što se i ne može saopćiti pomoću slika. Tako piše u posljednjem poglavlju osmoj knjizi: "I zato te želim vidjeti u slavi da se neki, koji budu ovo čitali, razvesele slastima tvoje ljubavi i budu ovime privučeni u svojoj nutrini do još većih iskustava. Kao što učenici od abecede malo pomalo dospijevaju do učenja o zakonima razmišljanja, tako bi mogli neki po ovome, kao po naslikanim slikama, dospjeti do unutarnjeg kušanja ove skrivene mane. Ona nam se može priopćiti bez ikakve primjese tjelesnih slika, već tko samo od ovoga kuša, još više gladuje." (G: 2,23)

Pjevali su o ljubavnoj mistici...

S tvojom se dušom moja izmiješala ko voda s vinom.
Tko može od vina vodu odijeliti, kad jedno budemo ti i ja?
Ti postade moje veliko JA

a ja više nisam malen. Ti moje si biće primio,
zar da ja tvoje ne primim?
Za vječnost si cijelu mene potvrdio Da tebe ja nikad ne zaniječem.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6636)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4357)
• Hipokrizija (4164)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3914)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3775)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)