Maurice i Viviane
Poslano: 02.11.2009 | Jadranka Brnčić
Piše: Jadranka Brnčić
Crkva tako teško dovodi u pitanje zakon celibata, premda ga pravda vrlo krhkim argumentima, zato jer se, zapravo, boji da bi javno morala priznati da je stoljećima bila u krivu, da su to bili mnogi pape, uključujući i Ivana Pavla II, koji su branili zakon celibata autoritetom svoje “nepogrešivosti”. Takvo tvrdokorno ustrajavanje na nečemu što predstavlja temeljno kršenje ljudskih prava, uspostavilo je strukturu prijetvornosti koju svećenici, pa čak i oni koji dragovoljno prihvaćaju celibat, moraju štititi. Žrtve nisu samo svećenici koji se, da bi ostali svećenicima moraju odreći svoje želje za životom u vlastitoj obitelji, nego i oni koji imaju hrabrosti odreći se svoga svećeništva eda bi ušli u zajednicu sa ženom koju vole, kao i oni koji ostaju svećenicima, prihvaćaju da sa ženom koju vole nemaju (zabranjene) spolne odnose, ali se bore da Crkva o tom pitanju promijeni svoj stav. Takvih duhovnih brakova i nema tako malo. A postoje i rijetki slučajevi u Rimokatoličkoj crkvi, držani u strogoj tajnosti, kada je Vatikan dopustio svećenicima da sklope crkveni brak a da se ne odreknu svojega svećeničkoga staleža. Anticipacija budućega, nadati se...
Maurice Weitlauff rođen je 1920. u predgrađu Pariza. Njegovo relativno sretno djetinjstvo odvijalo se u katoličkoj sredini vjernika koji su gorljivo prakticirali svoju vjeru. Vrlo pobožna majka žarko je željela da on i njegov brat postanu svećenici, neprestano im ponavljajući da nema ničeg ljepšeg nego biti svećenik. Kad je Mauriceu bilo dvanaest godina cijeloj se obitelji činilo prirodno da uđe u sjemenište. Mlade sjemeništarce učilo je da su najveće vrline koje treba njegovati poslušnost i čistoća, posebno ova potonja. Maurice u početku nije razumijevao precizno značenje tih dviju riječi koje dotad nikad nije bio čuo. U drugom razredu gimnazije duhovnik zadužen za odgoj sjemeništaraca zaplijenio je učenicima Larousseove rječnike i iz njih bijesno iščupao sve stranice na kojima su bile reprodukcije slika s obnaženim tijelima. Maurice se zaprepastio nad tim činom, ali još nije razumio njegovo krajnje značenje. Tek kasnije se usudio pomisliti da je taj svećenik možda imao problema s vlastitom seksualnošću. Po izlasku iz sjemeništa učenici su bili u strahu samo od jednoga – da ne sagriješe protiv čistoće, što su svi odgajatelji smatrali najtežim od svih grijeha. Uspjeli su oblikovati njihove savjesti tako da su mladi bogoslovi zazirali od žena, a svoje svećeničko zvanje smatrali osobitim privilegijem zbog kojeg će biti “okrunjeni Božjom slavom”. Na bogosloviju Maurice je ušao s velikim entuzijazmom. Međutim, “pranje mozga”, kako on sam kaže, nastavilo se, no u nešto izmijenjenu obliku. Ovaj put su profesori-svećenici učili buduće svećenike da poštuju autoritet Crkve kao jedini koji ima pravo govoriti u ime Božje. Glavna im briga bila da ih nauče čuvati se “prirodne perverzije žene”, jer da je ona najveća “napast”. Sav se odgoj sastojao u poticanju mizoginije prožete uvjerenjem da je celibat moralno superioran nad brakom. Maurice je 1944. zaređen za svećenika; dodijeljena mu je bila župa u kojoj je upoznao svoju buduću ženu, Viviane.
Viviane, doživjela je obraćenje s osamnaest godina, što je izazvalo veliko čuđenje njezine antiklerikalne rodbine; obratila se Mauriceu s molbom da posjeti njezinu teško bolesnu majku (umrla je nekoliko mjeseci poslije). Maurice se potom razbolio od upale porebrice te mu je liječnik savjetovao boravak u planinama. U to vrijeme Viviane se tamo našla u posjeti svojim prijateljima; jednoga poslijepodneva s Mauriceom se dogovorili da će zajedno prošetati do kapelice. Bolešljiv, Marice se još lako zamarao te su sjeli na rub srušena debla da se odmore. Šutjeli su i osluškivali žuborenje obližnjeg potoka. Odjednom, pogledi im se proželi. Koliko li osjećaja može biti u jednom jedinom pogledu! Shvatili su da ih je obuzela ljubav.
Marice je bio potresen nepoznatim osjećajem i istodobno užasnut novom situacijom, njemu problematičnom. Razmišljajući, vidio je tri moguća rješenja: ili da potisne taj osjećaj ostajući podložan zakonu celibata da bi zadržao svoje svećeničko zvanje; ili da prekine svoju vezanost uz Crkvu i napusti zvanje; ili, pak, da prihvati tu ljubav i živi je skriveno od očiju svijeta, što bi i za njega i za Viviane predstavljalo monstruoznu hipokriziju i u odnosu na svećeničko zvanje i u odnosu na njihovu ljubav. Nije se mogao odlučiti ni za koje rješenje jer ga nijedno nije moglo ispuniti mirom. No, bez Viviane više nije mogao zamisliti svoj život.
Dok je tragao za izlazom iz nerješive situacije, u njemu se rodila jedna misao i s vremenom ga posve zaokupila: postavio si bio pitanje da zašto od Vatikana ne zatraži dopuštenje za vjenčanje s Vivianom? U početku mu se to činilo nemogućim: koliko je znao, Vatikan nikad nije dopustio nekom svećeniku razrješenje od celibata. Ali, zašto ne pokušati, to više što se Viviane u tome posve slagala s njim? Maurice je 1962. poduzeo prve korake: razgovarao je sa svojim biskupom, inteligentnim i blagonaklonim čovjekom koji ga je podržao. Zatim je opetovano podnosio molbe Pavlu VI. i ovaj mu je 1964. dao razrješenje od celibata (?!), što mu je omogućilo da se 16. svibnja te godine u najvećoj tajnosti, bez svjedoka, protivno pravilima utvrđenim na Tridentskom koncilu, u versajskoj crkvi vjenča s Vivianom.
No, Maurice nije mogao šutjeti o svom životu. Tražio je novinare Le Mondea da objave crkveno vjenčanje jednoga svećenika. Vijest je objavljena u broju od 5. rujna 1964, što je prenerazilo crkvenu hijerarhiju koja se nadala da će Maurice čuvati tajnu. O tom senzacionalnom otkriću uskoro je pisao sav međunarodni tisak. Koristili su Mauriceov i Vivianin slučaj da progovore o temi koju je klerikalna institucija neprestano prešućivala – o problemu obaveznosti celibata, što je izazvalo brojna pitanja i vjernika i svećenika. Prvi su shvatili da je celibat zakon koji nije uvijek slobodno izabran, a drugi su nahrupili na poluotvorena vrata mogućnosti braka ne bi li se i njima odškrinula. Bio je to početak jedne hemoragije koje se Maurice i Viviane nisu nikad klonili.
Počeli su dobivati brojna pisma sa svih strana svijeta. U većini njih njihovi su im pošiljatelji, svećenici i žene, zahvaljivali što su se usudili progovoriti o pitanjima kojih se nitko nije usuđivao dotaknuti. U nekim pismima ljudi su im povjeravali velike patnje kroz koje su prolazili zbog nerazumijevanja, uskogrudnosti i gluposti svoje okoline. Osnaženi tim svjedočanstvima, Maurice i Viviane su 1969. odlučili objaviti knjigu pod naslovom Les prêtres mariés (Vjenčani svećenici) u kojoj su raskrinkavali hipokriziju i laži klerikalne institucije, kao i njihove inkvizitorske metode kojima slamaju svaki otpor nastojeći oko pune podložnosti vjernika, i laika i svećenika.
Upravo kad su pomislili da su učinili svoje i da više nemaju što reći javnosti, ponovno je objavljena enciklika pape Leona XIII. iz 1890 – Rerum novarum (Nove stvari). U njoj su otkrili nešto što ih je potaklo na daljnju borbu za prava svećenika da budu oslobođeni zakona celibata. Enciklika donosi formulaciju jednog načela moralnoga reda koji implicitno sadrži osudu zakona celibata (zakona, a ne samog celibata): “Ni jedan ljudski zakon ne smije ni na koji način osporiti prvotno i prirodno pravo čovjeka na brak, pravo koje je Bog uspostavio na početku stvaranja”. Crkva si uzima za pravo da osporava to pravo, što je, u konačnici, nemoralno, a i nesumnjivo je nasilje nad jednim od temeljnih prava čovjeka.
