O pustinjskim majkama

Iz "Apophtegmata Patrum" (u daljnjem tekstu Izreke pustinjskih otaca) znamo za tri pustinjske majke ("amme"): Teodora, Sara i Sinkletika. Amma je ženski oblik za pojam Abba, tj. opat. To su žene pustinjakinje posebne duhovne nadarenosti. U poznatoj zbirci izreka, po abecednom redu popisa otaca spominju se ove tri pustinjske majke zajedno s izrekama koje se njima pripisuju. U cijelom popisu navedeno je 128 otaca.

Bio je to, dakle, gotovo zanemarivo mali broj žena koje su kročile radikalnim putem u traženju Boga. Ne znamo koliko je zaista isposnica bilo u pustinji koje su ostale neprepoznate pa o njima ne znamo ništa, je li to bilo zato što su nosile mušku odjeću ili zato što je ženama bilo puno teže da budu duhovne učiteljice i priznate među muškarcima. U svakom slučaju od 1240 izreka iz ove zbirke 46 izreka pripada ovim trima "duhovnim majkama" ili im se barem pripisuju. Premalo ih je u usporedbi s poznatim i značajnim izrekama otaca da bi mogle dati uvid u svijet duhovne mudrosti i savjeta koje su žene tada mogle dijeliti s muškarcima.

Jedva da ima ikakve literature o temi "duhovno materinstvo". Pustinjska anahoreza (anahoreza = samotništvo, povlačenje iz svijeta u samoću) veliki je duhovni pokret 4. i 5. st. U literaturi o pustinjskim ocima žene se jedva zapažaju. U vezi s poznatim patrijarhalno obojenim stavom suvremenika i njihovih potomaka sve do našeg vremena poznato je da je riječ duhom ispunjenih očeva ("abba") imala mnogo jaču privlačnost i bila i ostala značajnija za monaštvo, Crkvu i ljude koji su tražili Boga sve do danas, nego isto tako poznata riječ "amma" koja označava duhovnu majku.

No je li to uvijek bilo tako? Jesu li tu uključene anahoretkinje, moniale (moniala = žena koja živi u samostanskoj zajednici s vrlo slobodnim, ne strogo određenim pravilima), inkluzine, monaške putnice u egipatskoj pustinji, žene prerušene u muškarce koje se spominju u djelu "bedem šutnje"?( J. M. Soler, s. 167). Jesu li i unutar pustinjskog samotišta bile "slabi spol" koji nema što reći po pitanju duhovnosti?

Naprotiv, riječ je o muškim predrasudama onog, kao i ovog vremena, a ono obilježavaju filozofi antike od kojih je malo njih dozvoljavalo da se žene mogu baviti i filozofijom. Ima iznenađujućih izreka crkvenih otaca koji ne vide razliku u sposobnostima za duhovni život između žena i muškaraca nego smatraju da u duhovnom boju žene imaju jednaku sposobnost i jednaku snagu i hrabrost kao i muškarci. Čak su ih i slavili jer su u borbi bile hrabre. Takve su izjave i za nas, osobito za nas žene, zanimljive i stoga bih željela neke citirati (prema Soleru, s. 168). Tako se sljedeća rečenica pripisuje Grguru Nisenskom:
"Žena ne smije reći: 'Slaba sam', jer slabost pripada tijelu dok snaga u duši stanuje."

A kod Grgura Nazijanskog stoji:
"U općoj borbi za spas ženska je narav mnogo naprednija od muške, tako da između njih postoji samo razlika u liku, a ne u ponašanju duše."

Bazilije piše:
"Ove se riječi ne upućuju samo muškarcima ; jer i žene s muškarcima dijele vojnu službu zahvaljujući Isusu Kristu po snazi i moći njihove duše. Slabost njihova tijela ih ni u kojem slučaju ne isključuje iz nje. U ovom duhovnom boju nije se odlikovalo manje žena nego muškaraca.
Neke su od njih zadobile i gotovo veću slavu."

I konačno kod Ivana Zlatoustog čitamo:
"Monaški život ne postiže samo svoje pobjede kod muškaraca, nego i kod žena. Činjenica je da one nisu filozofi u manjem broju od muškaraca. Zajedno s muškarcima bore se protiv Đavla(...) Često se žene bore hrabrije od muškaraca i odnose sjajnije pobjedničke vijence."

I pustinjski su oci podcijenili asketski i duhovni život žena u cjelini i još su se time hvalili. Ako se žene u monaškoj literaturi spominju, često ih se opominje i potiče da "prevladaju svoju (žensku) narav", "skoro kao" ili "jednako tako hrabro kao muškarci". U svakom slučaju mogu se nazrijeti u tim riječima priznanja i mišljenja da je ženska narav po sebi nedovoljno sposobna za asketski put, da nije u stanju dati "duhovni savjet". Iako su amme bile priznate kao učiteljice, ipak je stalno dolazilo do izražaja opće, patrijarhalno obojeno mišljenje tog vremena da je žena kao slabiji spol slabija i u duhovnom životu od otaca. Posebno je upadljiv primjer obezvrjeđivanja amma koji se vidi iz razgovora dvaju otaca pa ga ne bih htjela ostaviti nespomenutog. Evo te priče (apo887): Dva "velika starca" posjetili su jednom majku Saru. Kad su htjeli otići, rekoše jedan drugome: "Treba ovu staru poniziti." I opomenuše je: "Pripazi da se ne umisliš i ne kažeš: Gle, pustinjaci dolaze k meni iako sam žena." Majka odgovori rečenicom koja je postala poznata: "Žena sam po prirodi, a ne po načinu razmišljanja!"

Ova je priča primjer koji potvrđuje da su i oci dolazili k majkama po savjet i time ih prihvaćali kao duhovne majke savjetnice. To nije bilo uopće neuobičajeno unutar pustinjske anahoreze. Istodobno, jasno se vidi i ono što je tome suprotno. Muški osjećaj nadmoćnosti koji starci jedva mogu suspregnuti navodi ih da majku koju posjećuju istodobno žele i poniziti.

U zaključku možemo reći da je za početaka monaštva prevladavalo uvjerenje da nema velike razlike između asketa jednog i drugog spola, iako to izgleda proturječno. Žene su iskusile da se njihove duhovne vrijednosti ne razlikuju puno od muških. Nisu imale nikakvih posebnih knjiga koje bi koristile za izgradnju svoje duhovnosti; kao i muškarci čitale su Sveto pismo i živote monaha i svetaca. Živjele su strogo asketski, ali su izbjegavale pretjerivanja. Kad bi dokazale da su dostojne - a to im je sigurno bilo teže postići nego muškarcima - bile su priznate, dobivale bi titulu majke (amma) i mogle su kao i oci davati duhovne savjete. Jedino nisu mogle odriješiti od grijeha kao što su to mogli muškarci; za to je trebalo otići svećeniku. No to nisu mogli ni mnogi oci koji su poticali iz vrlo skromnih seljačkih krugova i nisu bili svećenici.

S obzirom na uobičajeno prihvaćanje žena kao duhovnih učiteljica ne čudi nas što su sastavljači Izreka pustinjskih otaca uvrstili i majke s njihovim izrekama među oce po abecednom redu, bez komentara, kao nešto što se samo po sebi razumije. I to govori da su pustinjski oci i oni koji su neposredno nakon njih skupljali njihove izreke, priznavali ženama sposobnost da posjeduju darove duha, da provode askezu i prakticiraju duhovno savjetovanje kao i muškarci. No tko su bile te tri majke koje se spominju u izrekama? Što znamo o njima?

Životopis svete Sinkletike koji se, greškom, pripisuje Atanaziju Aleksandrijskom prikazuje ju kao uzor kršćanske isposnice (asketkinje). Ovaj životopis znači za pustinjakinje i monijale ono što za monahe znači životopis svetog Antuna koji je napisao Atanazije. Ona je stoljećima bila školski primjer asketskog monaškog života za žene. Iz tog životopisa saznajemo da je Sinkletika živjela u 4. st. u Aleksandriji, pripadala uglednoj kršćanskoj obitelji makedonskog podrijetla i već od djetinjstva bila vrlo pobožna. Govori se da je bila i vrlo lijepa, ali je unatoč brojnim ponudama za brak zavjetovala trajno djevičanstvo. Tako je, inače poslušna kći, ostala neosjetljiva na roditeljske suze. "Željela je slušati samo o korisnim stvarima koje uzdižu duh; svaki drugi razgovor nailazio bi na zatvorena vrata njenog srca." (Lex.3 - sinkl). Poslije smrti svojih roditelja razdala je svu imovinu siromasima, odrezala kosu i povukla se sa slijepom sestrom u neku osamljenu špilju kraj grada Aleksandrije gdje je živjela strogim isposničkim životom. Zbog primjera koji je davala, a kasnije, nakon dugog kolebanja, zbog brojnih savjeta i pouka po koje su drugi dolazili, prozvana je majkom (amma). Posebno su žene rado tražile njezin duhovni savjet i naseljavale se blizu nje tako da se u blizini njene špilje uskoro stvorio svojevrstan samostan. U posljednjim godinama života, a smatra se da je doživjela 84 godine, trpjela je bolove u grlu i imala je vrlo bolnu oteklinu na licu koja ju je veoma nagrdila. U to je vrijeme stalno imala vizije anđela, one su joj pomagale da svoje patnje strpljivo podnosi.

Izreke otaca sadrže 27 citata raznih govora Sinkletike koji svi potječu iz njezina životopisa. Kad čitam njezine upute posebno uočavam kako ona uvijek naglašava umjerenost: "Mi (...) moramo sačuvati umjerenost u najvećoj mjeri." (Apo 908). Pored umjerenosti tu je i dar razlikovanja duhova kao bitna i neophodna krepost u asketskom životu: "Moramo svoje duše voditi darom razlikovanja duhova." (Apo 908). Obje ove kreposti provlače se kao crvena nit kroz njezine upute. Tako je npr. pri vježbanju u samoći, koja za pustinjake ima tako odlučujuće značenje i središnje mjesto, prava mjera nešto na što treba paziti i dobro razlikovati živi li pravi monah u potpunoj osami, "kao na nekoj planini ili se nalazi usred gradske vreve ( svojih misli), dok je neki drugi monah koji živi među ljudima možda (što se njegovih misli tiče) potpuno sam." (Soler 174). Isto je i sa siromaštvom kao daljnjim primjerom, i ono je savršeno dobro za one koji ga mogu izdržati (Apo 896).

Posebno joj je važno održavanje umjerenosti i razlikovanje duhova u odnosu na askezu. Ona ne podupire rijetko cvijeće radikalne askeze koje je postojalo unutar pustinjskog samotništva - a zbog kojeg su se mnogi i slomili - nego opominje da se klone "pretjerane askeze kao neprijatelja" (Apo 906) i dalje kaže: "Kako razlikujemo božansku i kraljevsku askezu od tiranske i demonske? Očito po umjerenosti." (Apo 906). "Iz tih riječi govori majčinski osjećaj za sve što je nekom čovjeku potrebno" (A.Grün S.67/68) kao što i inače uvijek brižno i materinski opominje da se pazi na tijelo i ima prema njemu obzira i da ga se čuva kad oslabi zbog bolesti. "A najveća je askeza u bolesti hrabro izdržati i pjevati zahvalne pjesme Bogu."(Apo 899)

Uopće, više joj je stalo do prihvaćanja i strpljive ustrajnosti u neprilikama i slabostima koje su u vezi s tjelesnom egzistencijom. Nije joj cilj u askezi prevladavati i mrtviti tijelo, provoditi strogu stegu i odricanje, kako to stoji u mnogim izrekama muškaraca, nego je askeza vježbanje kreposti, strpljivosti, poniznosti i blagosti. Uvijek se skrbi kao dobra majka da se ne žalostimo "kad nas smetaju vlastite slabosti", (Apo 899) "križ treba razapeti kao jedro i plovidbu privesti kraju bez straha", (Apo 900) "treba uvijek koracati od velikoga prema još većemu." (Apo 898) Posebnu mi je pozornost kod ove majke privukao njen slikoviti govor i snažne usporedbe potekle iz životnih iskustava najrazličitijih situacija. Osobito je lijepa usporedba kojom podvlači svoje opomene da se ne napušta cenobija, mjesto stanovanja: "Kad ptica više ne sjedi na svojim jajima, ona postaju jalova - tako je i s monahom ili djevicom: kad se seli od mjesta do mjesta, vjera se ohladi i umire." (Apo 897).

O životu majke Sare (Sarrha, Sarra) iz Egipta ne znamo puno. Poznato nam je samo 9 izreka iz Izreka otaca. Živjela je u 4. stoljeću. Saznajemo da je živjela četrdeset godina na obali Nila i od toga se trinaest godina borila protiv "demona nečistoće" (Apo 884). Postala je slavna po svom povjerenju u Boga i ustrajnosti u borbi protiv demona. Zbog njene mudrosti i svetosti mnogi su je tražili i molili da im "rekne koju riječ". I stari su oci od nje tražili savjet.

Teško je o njoj stvoriti cjelovitu sliku od tako malo izreka koje o njoj imamo. Smatram da u svojim savjetima i uputama iskazuje veliku poniznost i spremnost sasvim se prepustiti Bogu i za sve njemu zahvaljivati. Kad je "tog demona nečistoće" konačno savladala, rekla je : "Nisam te ja pobijedila, nego moj Gospodin, Krist!" (Apo 885). Za vrijeme tih borbi nije molila da napasti prestanu, nego da joj Bog dadne snage (Apo 884). Sposobnost izdržavanja u borbi, za nju je, dakle, bila sasvim u Božjoj ruci. U svemu što je činila, npr. kad bi zakoračila na ljestve da bi se uspela (Apo 889), bila je svjesna kako je ranjiv i krhak naš ljudski život i kako malo toga možemo učiniti svojom vlastitom voljom. I u ophođenju s ljudima bilo joj je prije svega neophodno od Boga tražiti samo čisto srce (Apo 888) jer njene mogućnosti, a i sposobnosti onih drugih nisu dostatne da bismo mogli živjeti u dobru jedni s drugima. I ona je u mnogo čemu jednostavna, ljudska, umjerena. Ne osuđuje ljude koji daju milostinju zato da bi ih se bolje gledalo i više cijenilo, nego smatra da se i tako Boga slavi i čini dobro. (Apo890). Ili, kad su dva pustinjaka koji su je posjetili i iz njene košarice s hranom uzeli samo ono što je bilo pokvareno, rekla je, očito u dobru raspoloženju: "Zaista, vi ste pravi Sketioti!" (Sketis je područje u pustinji gdje je središte pustinjskog samotništva).

I o životu Theodore ne znamo gotovo ništa. Živjela je u Aleksandriji oko 500. godine. Govori se da je živjela pod imenom Theodorus sve do svoje smrti u nekom muškom samostanu. Iz njenih se uputa može zaključiti da je imala određenu teološku naobrazbu. Deset izreka koje se nalaze u Izrekama otaca svjedoče o tome. Za nas je naročito zanimljiva možda izreka 313. u kojoj izlaže kakve napasti učitelj duhovnog života mora svladavati i kakve kreposti mora razviti. I njoj je poniznost jedina krepost koja može pobijediti demone. Nikakva, ni najnapornija askeza to ne može učiniti tako djelotvorno.

Posebno me je poticalo pitanje: "Zašto se tako malo žena, u usporedbi s muškarcima, odlučilo na taj put posvemašnjeg predanja Bogu?" Je li "žar ljubavi prema Bogu" o kojem govore oci, kod žena manje živahan i privlačan? Je li njihova čežnja za sjedinjenjem s Bogom slabije izražena? Je li taj poziv na "bijeg od ljudi", kako ga je čuo i stari otac Arsenije, samo za muškarce? (Apo 39). Mogu li samo muškarci ostaviti za sobom sve emotivne i socijalne veze i "usredotočiti svu svoju pozornost samo na Boga", kako potiče Ivan Kasijan? Jesu li žene manje spremne ili u poziciji da se manje izlažu tom silovitom, često mučnom i strašnom zahtjevu za potpunom samoćom, svim tim izazovima askeze, toj borbi s demonima u vlastitoj duši?

Razlog je prije svega u tome što je život u pustinji u 4. i 5. st. donosio neudobnost, poteškoće i nesigurnost tako da je neka žena teško mogla preuzeti na se takav život. Socijalno i psihološki uvjetovana ograničenjima, u sredini koja je bila snažno patrijarhalno obilježena, žena u društvu nije mogla dospjeti do toga. Žene su jedva pozivali ili poticali da vode isposnički život u pustinji i jedva da su ikad za to dobivale privolu. Ima li možda u samoj ženskoj psihi nešto što ih je odvraćalo od takvog, isključivo Bogu upravljenog života? Taj žar ljubavi prema Bogu, ta čežnja za dubokim iskustvom Boga može sigurno kod žena biti isto tako jako izražena kao i kod muškaraca; to znamo po redovnicama i mističarkama koje su nam ostavile pismena svjedočanstva. Željela bih uputiti na dva moguća objašnjenja koja su mi sinula.

Tom neprestanom spominjanju Boga, što postaje osnovna vježba pustinjskih otaca, pripada i neprestana vježba upravljanja svih misli prema Bogu, stalno se, uvijek i isključivo, koliko je to moguće, usredotočiti na samo jedno, imati samo jedno u svojoj svijesti. Sve je to zahtijevalo princip više svojstven muškoj svijesti, usmjerenoj samo k jednom cilju. Nešto slično rekla je i majka Sara za sebe (da je po načinju mišljenja muškarac i da je, kao žena po prirodi, odložila svoju žensku narav). Opori put pustinjske askeze zahtijevao je prevladavanje ljudske naravi, osobito ženske.

Dalji, mogući aspekt koji bi to objasnio bila bi možda kod žena više izražena "opasnost od ulaženja u odnose". (E. Neumann) Možda se može reći da su žene jače od muškaraca, po svojoj psihičkoj spremnosti, povezane i utkane u splet svojih odnosa, u dnevne potrebe svojih obitelji i u reagiranje na to što trebaju ljudi oko njih. Da se izbave od tih odnosa, da napuste vlastitu obitelj, prijatelje i uobičajenu okolinu, da "pobjegnu od ljudi", bilo bi potrebno učiniti prvi potreban korak za postizanje visokog cilja i slijediti život sličan anđeoskom, sjediniti se s Bogom. Bio je to težak, radikalan rez i za muškarce i za žene posebno, ali mislim posebno za žene. Što znači zapravo "askeza pustinje"? Možda žene žive svoju askezu u često vrlo teškom vježbanju u strpljivosti i predanju, u vježbi napuštanja vlastite volje, u poniznosti i ljubavi i u životu u kojem se neprestano ponavljaju uvijek isti događaji svakodnevnice, u brizi za druge i o drugima, u vrijeme trudnoće, u porodu i eventualnim bolestima, u zvanju i slično - ali drugačije nego muškarci.

Ovaj članak može biti samo pristup temi o pustinjskoj majci, "ammi". Ograničila sam se na tri majke koje su spomenute u Izrekama otaca. Mnogo sam tražila i nisam mnogo našla. Isplatilo bi se dalje poći u potragu za ulogom i značenjem duhovnog majčinstva u rano vrijeme monaštva. Kas bismo si htjeli pribaviti dalji pregled, mogli bismo se zadubiti u Život svete Makrine koji je napisao njen brat Grgur Nisenski, ili u život sestre Pahomijeve i majke, najstarije moniale ili u "majke pneumatičarke" iz Historia Lausiaca Paladija.

Bilo bi konačno vrijeme intenzivno istraživati u onim zemljama gdje su one živjele, no za to treba znati koptski, aramejski i sirijski jezik i tražiti pismene dokaze o isposnicama, monialama, inkluzinama i putujućim monahinjama, tražiti dokaze koji sigurno postoje, ali nisu još otkriveni, a dokazi su duboke ženske duhovnosti i duhovnog materinstva. Ovdje treba još mnogo istraživanja da bi muškarci i žene potpunije izgradili zaokruženu sliku ukupnog ranog monaštva i da bi duhovnu baštinu tih žena vratili u našu svijest i u naše vrijeme.