Pobožne, slobodne i drugačije od ostalih

Jedno je sigurno: jedinstvena ženska mistika ne postoji. Bog je veći ili manji i uvijek drugačiji nego to što smo o njoj iskusili i što bismo o njemu mogli reći (i ova zbrka s rodovima ("gender trouble") to objašnjava). Raznolika iskustva o Bogu dovela su te žene 13. st. do pisanja. Ova se raznolikost objašnjava kao od Boga dana i ona nas istovremeno upućuje na različite svjetove (životne sredine) u kojima se odvijao život ovih mističarki. Mechthilda od Magdeburga, Gertruda od Helfte i Marguerite Porete na primjer. Nešto ih povezuje, ali se čini da ih više toga razdvaja. Njihova djela, koja se doimaju autobiografskima, čitaju se prema onome što slijedi kao literarna umjetnička djela. Jezik mistike neće samo jednostavno preslikati (snimiti) neko iskustvo, nego će djelatnošću mašte i ostalih stvaralačkih snaga koristiti jezik kao sredstvo kojim se iskustva posvješćuju.

Mechthilda od Magdeburga
(ca 1207. - 1282.)

Nismo sigurni ni za godinu rođenja ni za godinu smrti. Kao plemićko dijete rođena je oko godine 1207./10. u zamku blizu Magdeburga. Vjerojatno je sudjelovala u privatnoj pouci svog brata Balduina. To je poučavanje razvilo njene enormne sposobnosti za jezike i objašnjava odakle joj to visoko obrazovanje. Od nje nam je ostala knjiga koju je dovršila nakon 1250. na zahtjev o. dominikanca Heinricha od Hallea koja počinje riječima: „Strujanje/ božanskog svjetla“ jedno od najstarijih i najznačajnijih djela na narodnom jeziku (donjonjemački, u sjevernoj Njemačkoj op. prev.).

Mechthilda spominje dodir Duha Svetoga koji je doživjela kao dijete: "Ja, nevrijedna grešnica, u svojoj dvanaestoj godini, kad sam bila posve sama, dotaknuta sam neizrecivo blaženim strujanjem Duha Svetoga (...)" (IV,2,119) U srednjem smo vijeku i zato taj broj nije nikako slučajan. Upada nam u oči izvještaj o dvanaestogodišnjem Isusu u Hramu (usp. Lk 2,41-52). Kod Mechthilde je to početak djelovanja osobite milosti. To se vidi po tome što je u dobi od po prilici 20 godina napustila. život plemkinje u dvorcu i u Magdeburgu započela živjeti kao begina. Sve su begine od 1200. godine pa nadalje sebi organizirale novi način života, nešto između samostana i svijeta. Živjele su pobožno kao redovnice, ali ne u klauzuri. Radile su često u dijakoniji (služenju, karitasu), bavile se različitim obrtima ili kao učiteljice. Katkad ih je svećenstvo štitilo i potpomagalo, ali su ponekad bile i napadane, prije svega zbog svojih sklonosti da se bave teologijom. Mechthilda običava u svojim djelima upućivati često opore kritike Crkvi. Znamo danas da je magdeburška dijecezanska sinoda, oko 1260. iz zavisti prema prosjačkim redovima, željela begine prisiliti da im se za duhovnike dodjeljuju župni svećenici pa beginama nije dozvoljavala slobodan izbor. Magdeburške begine su odbile poslušati taj diktat. Bijes se svećenstva slomio na Mechthildinoj djelatnosti. Ona piše: "Još i prije nego sam napisala ovu knjigu ljudi su me opominjali i poučavali: ako od toga ne odustaneš, planut ćeš!" (II,26, 70) Očito je da je Mechthildin osobni položaj bio tako nesiguran da se ona 1270. godine povukla natrag u samostan. U tom zaštićenom prostoru dovršila je uz pomoć svojih susestara svoju knjigu, točnije posljednju od sedam knjiga od koliko se sastoji "Strujanje božanskog svjetla". Mechthilda je umrla oko 1270. iIi kasnije.

Sedam knjiga je nakon nekog vremena podijeljeno u poglavlja. Mechthildin je jezik živahan. Upadaju u oči prijelazi od rimovane proze u stihove kao i visoka pjesnička snaga opisa. Primjer: "Plešem tamo, Gospode, kamo me vodiš. Želiš Ii da življe poskočim, moraš početi pjevati. Tada ću skočiti u ljubav, iz ljubavi u spoznaju, iz spoznaje u užitak, iz užitka nad sve ljudske osjećaje. Tamo ću ostati, a ipak ću se još više popeti i dalje kružiti." (I, 44, 31) Ta mješavina emocionalnog izražavanja što ih iskazuju riječi: plesati, poskočiti i pjevati, s teološko-filozofskim procesom od ljubavi prema spoznaji sve do najvećeg stupnja paradoksa čini draž i originalnost Mechthildinog opusa. Prema tom djelu Mechthilda ljubi Krista kao zaručnika prema kojem njeguje prisnu i erotički obojenu odanost. Osobito povezuje osjećaje s njegovom mukom. To nikako ne znači obožavanje patnje - patnji, samoj, zatvoren je pristup u nebo - nego to identificiranje s Isusom, označuje put kako patnju izdržati.

Mechthildina mistika obilježena je iskustvom da patnje i udaljavanje od Boga na njenom putu nasljedovanja Isusa nisu nikad bile posljednja riječ, nego da je iz toga uvijek klijao novi život. Njegovom snagom i snagom nadosobno doživljenoga strujanja božanskoga svjetla ražarena je njena duša (unutarnji čovjek). Odlomak razgovora između gospođe Patnje i Isusa Krista predstavlja uzorak Mechthildine mistike koja završava "komentarom" autorice:

"Tada naš Gospodin susretne gospođu Patnju pred vratima carstva i reče: 'Dobrodošla, gospođo patnjo! Vi ste bili na zemlji mojem tijelu od svega što sam odijevao najčešća haljina, a cijelog svijeta poniženje bio je moj najskupocjeniji kaput. Ali, koliko god sam ja o vama tamo dobro mislio, ovamo unutra ne možete ući. /.../. Na to odgovori gospođa Patnja:

'Gospodine, mnogima spremam blaženstvo, a sama ipak nisam blažena, izmučit ću, izgrist ću mnoga sveta tjelesa, a sama nisam uopće zla; mnoge ću dovesti do raja, a sama u nj nikad neću ući.' Na to ogovori Gospodin:

"Patnjo, u nebu rođena nisi. Čekaj zato pred zatvorenim vratima jer si rođena u Luciferovu srcu i tamo ćeš zauvijek s njim zajedno stanovati.

Ah, blažena 'Bogu strana' (Gottesfremde), koliko je ljubavi u našoj vezi! Ti snažiš moju volju po patnji, daj da dugo iščekivanje u mojem jadnom tijelu bude puno ljubavi. I što sam ti bliže, družeći se s tobom, Bog je sve veći i čudesniji i sve mu više dopuštam. O Gospodine, u dubini čiste poniznosti ne mogu potonuti još niže, ali, jao, u oholosti pak mogu i od tebe otpasti. No, što dublje tonem, to je to što pijem slađe." (IV, 12, 38 sl.).

Gertruda od Helfte
(ca 1256. - 1302.)

Mechthildina mistika intimne Božje blizine nadahnula je redovnice u Helfti. Tamo je Mechthilda smatrana velikim autoritetom. Ona to govori sestrama u sedmoj knjizi: "Vi želite da vas ja poučavam, a ja sam sama takva neznalica. Sve što tražite od mene, naći ćete tisuću puta u svojim knjigama." (VII, 21, 291). Tri stvari otkriva ovaj citat: Prvo, tu se nalazi manira skromnosti koja je tipična za mnoge vrlo učene žene u srednjem vijeku. Drugo, ovaj izraz ukazuje na njenu istaknutu funkciju veoma tražene učiteljice u ovom samostanu. Treće - ova nam rečenica predočuje veliku knjižnicu i redovnice koje u njoj čitaju. Tu sliku imamo pred očima kad spomenemo Gertrudu Veliku.

Gertruda je rođena 6. 1. 1256. godine, na Bogojavljenje. O tome ona sama govori opisujući jedno svoje viđenje. Već s pet godina dali su je u samostan i povjerili je učiteljici Mechthildi od Hackeboma. Već 27. 1. 1281. godine ima prvo viđenje koje je dovodi do obrata. Prije je životni cilj njenog učenja bllo stjecanje znanja, sada to postaje mudrost. Otada ima stalno mistička iskustva. Ona ih zapisuje od velikog četvrtka 1289. godine u svojem glavnom djelu "Legatus divinae pietatis" (Poslanik Božje ljubavi). Gertruda umire 17. 11. 1302. godine.

Njena viđenja i njen mistični život uvelike se razlikuju od života i viđenja begina Mechthilde i Marguerite - sve je vezano uz liturgiju. Uredan život redovnice s redovnim moljenjem časoslova, biblijskim čitanjima i slavljenjem euharistije utemeljeni su na posve različitoj vrsti mističnog jezika.

Gertruda piše na latinskom, a ne na narodnom njemačkom jeziku. I za Gertrudu je Krist zaručnik. Ipak njen biblijski svijet nije tako erotično obojen kao onaj Mechthildin. U vlastitom rukom izdanoj II. knjizi "Legatusa" nalazi se tekst koji osvjetljuje Gertrudinu nadarenost za književnost. Donosimo taj tekst u odlomcima doslovno kao i s komentarom: "Tako si postupao sa mnom i tako si probudio moju dušu: Jednog dana između Uskrsa i Spasova stupila sam prije prve molitve u časoslovu u dvorište i sjela na rub malog bazena s ribicama. To me dražesno mjesto privuklo."

Na početku opisa mističnog iskustva spominje ona koje je to doba crkvene godine i koji je to sat (vrijeme kad se moli prva molitva u časoslovu); u sljedećem se opisuje takozvani "locus amoenus" - dražesno mjesto tiho i mirno s vodom, drvećem svijetlozelenih krošnji i golubovima na nebu. Ova slika budi duboku čežnju: "Tada sam u dubini srca počela razmišljati što bi to meni moglo značiti jer se dražest mjesta činila tako savršenom. I kad se sve u srcu pokrenulo samo sam jedno tražila: kad bih samo imala prijatelja: koji me ljubi i koji me hoće ..." Autorica traži utjehu u svojoj osamljenosti. Sada Bog preuzima inicijativu i nadahnjuje je. Ona govori: "Ti si mi dao jedno shvatiti: ja bih trebala tvoju milost koja me preplavila vratiti samo tebi samome - sa zahvalnošću jer ti to dugujem. Samo tebi vratiti - kao što voda mijenja tok svog mlaza." I drugi elementi, kao što su drveće i golubovi postaju metafore duhovnog života. Gertruda shvaća: "Moram sva svoja osjetila odvojiti od vanjskog svijeta, potpuno, i u svojem duhu biti potpuno slobodna samo za tebe samoga; kad bih tako činila, tada bi moje srce tebi ponudilo ljupko i ugodno prebivalište."

Ovdje je put čišćenja, prvi stupanj klasičnog mističnog modela, doveden do kraja. Kasnije, tijekom dana doživjela je autorica prosvjetljenje za drugi stupanj svojeg modela: "Tada mi najednom pade na um jedno mjesto u Ivanovu evanđelju u kojem se kaže: 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. '(Iv 14,23) Na kraju je konačno treći stupanj, iskustvo sjedinjenja s Bogom, odnosno njegovog prebivanja u našoj nutrini: "U ovom času osjećao sam u svom srcu (od gline - materijalnom, stvorenom): Ti si došao." (Legatus II, 3, 16f)

Marguerite Porete
(cca 1255. - 1310.)

Mechthildinoj je knjizi prijetila lomača. Knjiga "Ogledalo jednostavnih duša" begine Marguerite bila je doista spaljena, a nakon duljeg inkvizicijskog procesa i sama je spisateljica godine 1310. završila svoj život u Parizu groznim pogubljenjem na lomači. (*)