Povijest nevolja
Poslano: 02.11.2009 | Jadranka Brnčić
Piše: Jadranka Brnčić
O Abélardu, osobi koja je u srednjem vijeku imala popularnost kao nitko prije ili poslije, no čiji su snažan intelekt i širinu vidika sputavali sa sviju strana a da je ipak u svojim filozofskim i teološkim spisima uspjela sačuvati iskrenost, čvrstoću i ljupkost izraza, ne može se govoriti bez Heloize. Jednako kao što se o Romeu ne može govoriti bez Julije, o Prijamu bez Tizde, o Eneji bez Didone, o Tristanu bez Izolde, o Danteu bez Beatrice ili Petrarki bez Laure. No, ljubav Abélarda i Heloize nije mogla ostati ni u prostoru njihova odnosa, čak ni braka, nego se, utječući na mnoge, prelila preko svih rubova ispunjajući svečanu i hladnu gotiku svog vremena krikovima i žarom, a onda i drugom kvalitetom: šutnjom. Abélard i Heloiza, njegova učenica, ljubavnica, supruga, suputnica i supatnica, bili su i ostali legenda, simbol ljubavi, odricanja, životnih nevolja koje nisu uspjeli nadvladati osim veličinom svoje boli. Podrezana su im krila, ali let još traje.
Formalno, u njihovo vrijeme (XII. st) još nije bilo sveučilišta, a teološko-filozofijska predavanja bila su organizirana u okviru “škola” pri katedralama i samostanima. Pariz, Chartres, Reims, Tours, Cluny bili su središta okupljanja mladosti i mudrosti. Prvo su škole slijedile učitelje, a onda učitelji škole. Učitelji nisu bili samo predavači nego i animatori živih i zanimljivih diskusija. Postavljala su se svakovrsna pitanja, zapisivali se i tumačili fragmenti iz crkvenih otaca, po džepovima čuvale glossae. Nije bilo zabranjenih pitanja, ali se pazilo na “čistoću” naučavanja. Oboružan citatima i sposobnošću logičnog i dijalektičkog mišljenja, Abélard ubrzo i sam postaje učiteljem, jednim od najizvrsnijih u tadašnjoj Francuskoj. Uglednu i čašćenu, činilo se da mu životnu sigurnost i sjajnu budućnost ništa ne može pomutiti ili ugroziti. Ništa, osim usplamtjele strasti prema ženi koja čini mlakom i dosadnom riječ filozofije i teologije. Veza s njom baca sjenu na njegovu karijeru koja u ono vrijeme nije trpjela da njezini naslovnici budu u vezi s kakvom ženom.
Prema osudi Abélard je bio prisiljen svoje vlastite spise baciti u vatru i pritom na glas ponavljati Vjerovanje. Kako se smatrao vjernim sinom Crkve, to mu je poniženje palo teže nego kastracija tijela. Heloiza, iznimno obrazovana i nadarena učenica, i Abélard kojemu su žena i eros bili još neosvajano područje, strmoglavo se zaljubiše jedno u drugo. Između redaka crkvenih otaca Porfirija, Augustina i Jeronima, kradomice se obasipahu poljupcima. “Nad otvorenim knjigama više su se gomilale riječi o ljubavi nego o učenju, više je bilo poljubaca nego mudrih izreka, češće su nam se ruke spuštale u krilo nego prema knjigama, češće je ljubav privlačila k sebi nego nas je želja za čitanjem spuštala prema slovima” – piše Abélard. Kada su uhvaćeni “na djelu”, on joj predložio brak. Ali Heloiza ga odbila jer nije htjela nauditi njegovoj karijeri. A i stoga što je njezina ljubav bila snažnija od uskih okvira kakve bi joj mogao ponuditi brak. Sama mu piše da je voljela i željela njega, a ne ono što je imao ili predstavljao. Žestoko se opirala, a onda kapitulirala: “Preostaje samo jedno: da bol koja nas snađe u propasti nas obojih ne bude manja od ljubavi koja joj prethodila”. Proročke riječi, priznaje Abélard. Ipak, nagovorio ju je, ali su se dogovorili da će brak čuvati u tajnosti. Čak i pošto im se bio rodio sin – Petrus Astrolabius. Njegovo zvjezdoznanstveno ime ni Abélard u svojim spisima ni Heloiza u svojim pismima upućenima Abélardu nijednom ne spominju. Osim što Abélardu predaja pripisuje jednu oveću pjesmu, punu moralističkih savjeta, a posvećenu sinu i što ga Heloiza jednom spominje u pismu Petru Časnome; čini to škrto, sukladno mentalitetu vremena: majčinstvo se prekrivalo velom šutnje jer djeca nisu bila smatrana osobama ravnopravnima odraslima. O Astrolabu znano je tek to da je postao svećenikom te da je umro mlad. Kao da zamasi krila kojima je bio začet više nisu imale dovoljno snage za njegov let.
Ono što drugi zarade preljubom, Abélard i Heloiza su navukli na se ženidbom. Abélard je zbog svoje ljubavi kažnjen kastracijom tijela, a ona srca, što je za posljedicu imalo kastraciju punokrvnosti njegova srca i nametnutu uzdržljivost njezina tijela. Nije ih mogao sačuvati ni sakrament braka. Teško da bi bilo drukčije da ga i nisu tajili. Prekoračili su svoje vrijeme. I izazvali gnjev i zavist. Odsječen od strasti, Abélard se pokorava poretku koji ga je nje lišio te se zaređuje kao redovnik. Traži od Heloize da učini isto te i ona položi zavjete “u jecajima i suzama”.
Iz njihovih međusobnih pisama saznajemo o genezi njihova odnosa kako iz mladenačke zanesenosti veza prerasta u zrelu ljubav dvoje ljudi od kojih svako sazrijeva po svojemu. Iz Abélarodove ispovijesti Povijest nevolja (Historia calamitatum) doznajemo o njegovoj preobrazbi iz tašta, strastvena, nadarena mladića u pokorna, suzdržana i razborita zrela muškarca kojemu, međutim, nije otupila oštrica jezika kojim je šibao izopačenost i prijetvornost života u crkvenim redovima, ni oštrina njegova uma kojim se pouzdavao u moć razuma. U više navrata naglašava kako ga je Bog kaznio baš u onom dijelu tijela kojim je griješio. A u svojoj etici zagovara tezu da je grijeh samo ono što proturječi savjesti, tj. ono što je bilo u intenciji prije nego je počinjeno. I doista, on je svjesno zaveo Heloizu, a zavolio ju potpuno tek kad je više nije mogao voljeti tjelesno. Dok je Heloiza od početka i uvijek voljela potpuno, predano. Ono što on smatra grijehom kojeg se odriče, Heloiza drži ljubavlju, potpunom, duhovnom i tjelesnom ljubavlju i ne odstupa ni od jedne nijanse svoje čežnje. Abélard doduše i sam stavlja na kocku, ali ono što mu je preostalo, dok ona stavlja jednostavno sve. Ma koliko njezina ljubav bila požudna, strastvena, ne prestaje istodobno biti uzvišenom, nježnom i nepatvorenom. Ona se žrtvuje, on propovijeda želeći biti i slavan i asketa.
A broj njegovih učenika i dalje raste, zajedno s popularnošću, kao i gnjevom protivnika. Dobivši na dar komadić zemlje, sagradio je skromno molitveno sklonište nazvavši ga imenom Parakleta, Duha Tješitelja, zbog čega su mu pristizale teške optužbe da je odvojio Duha Svetog od Oca i Sina. Na koncilu u Soissonsu (1121) Abélardovo je naučavanje osuđeno kao krivovjerje, i to u prisutnosti Papina legata. Osuđivali su ga oni kojima je smetalo da se on uopće laća pitanja kao što su božansko jedinstvo i trojstvo, bez obzira na to što su njegove teze imale pokriće u Boethiusu i Augustinu. Prema osudi Abélard je bio prisiljen svoje vlastite spise baciti u vatru i pritom na glas ponavljati Vjerovanje. Kako se smatrao vjernim sinom Crkve, to mu je poniženje palo teže nego kastracija tijela. Ali, nije mu bilo oduzeto upravljanje samostanom u St. Gildasu u Bretanji, gdje je prolazio kroz nova gorka iskustva. Redovnici su sebe, svoje priložnice i djecu uzdržavali lovom, a umjesto svetih slika po zidovima su visjeli crteži životinja. Abélardove primjedbe su ismijavali, a pokušali su ga i otrovati. U samostanu St. Denis nije mu bilo bolje jer nije znao za kompromise i prilagodljivost.
Istodobno i Heloiza je prolazila kroz mnoge teškoće. Ponajprije unutarnje: ono što je Abélard trpio na svom tijelu u jednom trenutku, ona je svojevoljno trpjela cijeloga svog života u svom srcu, on zbog onoga što naziva grijehom, a ona zbog toga što je za nju i taj grijeh ljubav. A trpjela je i izvanjske poteškoće: oskudicu i progonstva. Nju i njezine redovnice, kojima je bila razboritom, strpljivom i mudrom nadstojnicom, najveća je nevolja stigla kada su ostale bez krova nad glavom. Tada im Abélard ustupa Paraklet. A sam nastavlja borbu s ljudima crkvenog autoriteta, ponajprije s Bernardom iz Clairvauxa koji mu nije odobravao kritiku Summe Tome Akvinskog, ni smjelost razuma da se bavi i najtežim teološkim pitanjima, jer da “više želi ono što se može razumjeti nego ono što se može izricati riječima”. Nova osuda Abélarda na koncilu u Sensu (1141) bila je vrlo stroga: bio je prisiljen na potpunu šutnju i prijetilo mu zatočenje u nekom samostanu. Srećom, malo potom u prioru glasovitog samostana u Clunyju, u Petru Časnome, stekao je prijatelja koji ga je velikodušno prihvatio i pomogao mu da se donekle izmiri s Bernardom i s papom. Bolestan i umoran od pretrpljenih muka, osuda i bezrazložnih napada, Abélard nalazi smirenje. Umire (1142) u samostanu St. Marcel. Petar Časni pomogao je da bude sahranjen u Parakletu. Heloiza ga je nadživjela dvadeset dvije godine, točno onoliko koliko je bila mlađa od njega te ju je, opet Petar Časni, dao sahraniti uz Abélarda. Godine 1817. njihovi su ostaci dospjeli u zajedničku grobnicu na jedno od najpoznatijih svjetskih groblja Père-Lachaise u Parizu. Sjedinjeni najprije tijelom i duhom, zatim samo duhom, i na koncu grobom. Na kojem piše: “Konačno sjedinjeni, nadamo se, u vječnoj radosti”.
