Simone Weil (1909-1943)
Poslano: 14.09.2009 | admin
priredila Ružica Filipović
ENCIKLOPEDIJA MISTIKA
I. svezak, Naprijed, Zagreb 1990.
Marie - Madeleine Davy
Prema: Simone Weil, Težina i milost, Litteris, Zagreb 2004.
Simone Weil je francuska esejistica, filozofkinja, spisateljica židovskog podrijetla. Iako je doktorirala filozofiju neko vrijeme radi kao radnica u tvornici kako bi iskusila radnički život. Nakon nekoliko susreta u Marseilleu 1942. g. s ocem Perrinom razmišljat će da se pokrsti, ali ipak neće prihvatiti kršćanstvo. Sudjelovala je u Španjolskom ratu i u sindikalnim borbama. Nakon što je oboljela, lijeći se u sanatoriju, a umire u bolnici u Ashfordu 24. kolovoza 1943. Njezino je djelo u prvom redu kritika totalitarizma kao bolesti moderne duše. Najpoznatija su joj djela: "Nadnaravna spoznaja", "Ukorijenjenost", "Spašena Venecija"... Nadahnjuje se onima koje naziva "autentičnim Božjim prijateljima". Oni pripadaju različitim rasama i religijama, a neki ne pripadaju ni jednoj vjeroispovijesti. Proučava različite svete spise, legende i mitove. Nalazi smjelosti da sve postavi u pitanje.
"Različite religijske autentične predaje različit su odraz iste istine i, možebiti, jednako dragocjene. Ali toga nismo svjesni jer svatko živi samo jednu od njih, dok druge uočava tek izvanjski." (Lettre a un religieux, Pismo redovniku, str. 35). Taj je tekst značajan jer naglašava jedinstvo mistika. To jedinstvo nalazimo također u kratkom iskazu iz Veda: "Postoji samo jedno, a mudraci ga nazivaju različitim imenima", ili u Heraklita: "Prvotno načelo hoće i neće da se naziva imenom Zeus; svatko ga zove po svojoj volji." Iako nije bila vezana uz neku posebnu vjeroispovijest, Simone Weil, čini se, veoma ovisi o svome iskustvu Krista. Jednom je zapisala: "Krist je sišao i uzeo me." Prema njoj, sve prispijeva do Krista i od njega potječe. Tijekom stoljeća, prije Utjelovljenja, ljudi su na različite načine zahtijevali njegov dolazak. Charles Peguy je napisao: "A koraci milosti kročili su za nj." Simone Weil u upitnom obliku utvrđuje sličnosti između različitih tradicija i kršćanstva u kojem su se sabrale.
Ljepota svijeta među omiljenim je temama Simone Weil. Duša svijeta, prema Platonovu nazivu prethodi vidljivom svijetu. Problem vremena temeljan je za mistiku koju opisuje. Stoga je "kontemplacija vremena ključ ljudskoga života". (La Connaissance surnaturelle, Nadnaravna spoznaja, str. 137). Kad čovjek uzmakne sadašnjem trenutku, kad pobjegne od trenutka, jednoličnost pruža svoje stravično lice, postaje nesnosna. Odatle potreba transcendiranja vremena smještena iznad niza događaja koji se neumorno odvijaju. Vrijeme znači povlačenje Boga, u određenom smislu ono je njegova granica. Božja slika što je čovjek nosi u sebi klica je vječnosti. Utoliko ukoliko čovjek ponire do dna svoje duše, stiže do tajnoga mjesta na kojem se združuje s Bogom.
"Prihvatiti" piše Simone Weil "da budućnost bude djevičanski čista i netaknuta, čvrsto povezana s prošlošću nama nepoznatim vezama, ali slobodna od onih veza koje joj nameće naša mašta znači prihvatiti mogućnost da budućnost dođe, a osobito da nam se dogodi bilo što te da sutrašnji dan pretvori čitav naš prošli život u nešto besplodno i zaludno." (Iščekivanje Boga, 153., u prijevodu Marka Kovačevića, Zagreb 1979.) Odustati od vlastite budućnosti, odustati od nadomjestaka što bi ih u nama mogle stvoriti prošle okolnosti koje su ranile našu osobnost, odustati od ekspanzije svoga ja, odvojiti se od budućih događaja, jedini je način da čovjek odustane od svoga ja, da se isprazni od njega i posrednik kakav je vrijeme više mu nije potreban. "Prihvatiti odnos beskonačnog vremena prema Duhu koji čupa korijenje uraslo u vrijeme, silazi u duše da bi ih spasio i presadio, ukorijenio u vječnosti, priveo ih punini savršenstva..."
Vrijeme postaje okvirom predočavanja, njegova je jedina funkcija uspostavljanje sadašnjosti. U toj se sadašnjosti valja održati, primiti milost, pristupiti Bogu, podložiti se njegovoj volji, tražiti od Njega kruh svagdašnje nadnaravne milosti. Živjeti u trenutku s puninom znači posvemašnje pristajanje uz Boga. Istodobno, radost je naš bijeg od vremena. Ljepoti i radosti pridružuje se patnja koja nas zaustavlja u trenutku i tako poniremo u vječnost.
Ljubav prema drugome mora biti upućena osobi. Ne trpi ni hladnoću ni ravnodušnost, mora biti iskazana s toplinom. Čovjek može biti svjestan da je posrednik između Boga i drugoga, ali ga to uvjerenje ne mora priječiti da drugoga voli kao osobu. Odnositi se prema nekome kao prema stvari "svetogrđe je prema onome što čovjek u sebi sadrži sveto" (Ecrits de Londres, Spisi iz Londona, str.77). Pa ipak, čovjek teško poklanja pažnju: "Nešto se u našoj duši opire pravoj pažnji kud i kamo žešće nego što se tijelo opire umoru. To nešto kud i kamo je bliže zlu nego pùt" (Iščekivanje Boga, str. 71).
Suosjećanje s drugim pokretač je društvenog angažmana S. Weil. Rečenicu koju je Eshil izrekao u vezi s Prometejem: "Dobro je ljubiti do ludila" navodi i sama, dodavši: "Kad ljubavno ludilo obuzme čovjeka, ono posve preobrazi njegov način djelovanja i mišljenja. Nalik je ono božanskom ludilu...". "Mjerilo stvari koje dolaze od Boga je što one pokazuju sva svojstva ludila osim gubitka sposobnosti objavljivanja istine i ljubavi prema pravednosti" (Nadnaravna spoznaja). Ljubav prema pravednosti ostvaruje sljedeći Platonov tekst: "Ljubav niti čini niti trpi nepravdu, ni među ljudima ni među bogovima". Takva ljubav prema pravednosti čini čovjeka osamljenim, jer "ga izlaže riziku kojemu nismo izloženi ako svoje srce poklonimo bilo čemu na svijetu, bilo to nekoj velikoj ideji, Crkvi ili domovini". Nemoguće je prihvatiti "pročišćenu istinu kao nepogrešivo kolektivno mišljenje".
Bilo bi pogrešno misli S. Weil pridodati etiketu kršćanstva iako se njezin platonizam usmjerava prema kršćanstvu i utvrđuje u njemu. Sveukupna njezina misao upućena je Duhu istine: "Duh istine - plameni dah istine, snaga istine - istodobno je Ljubav..."
