SV. Franjo Saleški i kontemplacija

MISTIČKI POKRET 17. STOLJEĆA U FRANCUSKOJ(2)
M. Davy ukratko opisuje stanje u crkvi u Francuskoj u to vrijeme. Moć francuskog kralja u odnosu prema crkvi je bila tako velika da se niti jedna važna odluka nije mogla donijeti bez njegove potvrde. Istovremeno su samostani bili u bijednom materijalnom stanju budući da su izgubili većinu svojih posjeda kojima su se uzdržavali, a svjetovno je svećenstvo bilo nepismeno i iskvareno. Takva je sredina i stanje duha vapila za cjelovitom duhovnom obnovom. A ona se i dogodila na upravo nevjerojatno plodan način. Početkom 17. stoljeća pojavljuje se nekoliko izvorišta novog duha. Preporod duhovnosti započinje dolaskom karmelićanskih redovnica u Pariz koje su donijele, tada vrlo svježe, učenje o kontemplativnom životu Terezije od Isusa (Avilske) i Ivana od Križa. Među njima se isticala gđa Acarie (1566–1618.)(3), osoba najsnažnije duhovnosti koja je svom snagom prionula oživljavanju kontemplativnog života osnivanjem ženskih karmelićanskih samostana. Prvo pod duhovnim vodstvom sv. Franje Saleškog, a potom kardinala Bérullea, naročito će isticati važnost vršenja običnih, svakodnevnih dužnosti na putu prema svetosti ili njenim riječima rečeno: "Da budemo dostojni Boga, moramo se osloboditi svih drugih stvari i potpuno se podvrgnuti Njegovoj volji."(4)

Uz nju pojavila se i vrlo važna ličnost iz krugova ondašnje crkvene hijerarhije i teologije, kardinal Bérulle (1575-1630.) koji je postao duhovnim voditelj novoosnovanog karmelskog reda. Njihov zajednički rad udario je temelje novom poletu duhovnosti i misticizma koji je uskoro preuzeo primat u cijeloj Europi. Potvrda proširenosti ovih tendencija osnivanje je Oratorija 1611. godine uz koji se veže i djelovanje tzv. francuske škole(5) (1611-1680.). Bérulle je bio pod snažnim utjecajem Dionizija Areopagita i sv. Augustina(6), a indirektno i rajnskih (Eckhart, Ruesbroek) i karmelićanskih mistika (osobito sv. Ivan od Križa koji je u to vrijeme bio preveden na francuski)(7). Tako je istovremeno sa sv. Franjom Saleškim razvijao ključnu temu francuske mistike tog vremena koncentriranu u pojmovima – abandonment, abnégation, annéantissement: "Isus je oplijenio (ispraznio, op.a.) samog sebe; to je temelj svih naših dobrih čina."(8) Taj se temelj u životu razvija kontemplacijom na koju Bérulle poziva svakog čovjeka.(9) Njegov su rad nastavili Jean-Jacques Olier (1606-1657.) i sv. John Eudes (1601-1680.) i proširili ga doslovno u svaki kutak Francuske svojim radom na obnovi svećeničkog života.(10)
__________________________
(2) DAVY (1990): 415-425.
(3) Barbara Avrillot rodila se 1. veljače 1566. godine u Parizu u jednoj od najodličnijih obitelji. Djetinjstvo je provela u internatu klarisa u Longchampu, a sa 16 godina morala se udati za gospodina Acariea. Cijelo vrijeme uzornog bračnog života živjela je duhovnost pod vodstvom sv. Franje Saleškog, ispunjenog snažnim i čestim ekstazama. Nakon što je 1601. godine čitala spise Terezije Avilske, odlučila je njezinu redovničku obnovu Karmela dovesti u Francusku. Odobrenjem pape Klementa VIII 1603. godine otvara prvi samostan bosonogih karmelićanki u Parizu. Duhovnik samostana postaje njezin bratić i budući kardinal Petar de Bérulle. Uskoro otvara samostane i u drugim francuskim gradovima Pontoise, Dijon, te Amiens u koji, nakon smrti muža 1613. godine, i sama ulazi. Umire stigmatizirana(!) i na glasu svetosti 1618. godine. Vidi na: www.hrkarmel.com (posjet stranici 4.1.2008.)
(4) DAVY (1990): 415-425.
(5) Naziv se prvi puta upotrijebio 1913. godine, te poslije bio opće prihvaćen. THOMPSON (1989): str. 89.
(6) isto, str. 9.
(7) isto, str.10.
(8) isto, str. 41. Poziva se na sv. Pavla i termin kenosis koji on koristi u Fil 2,7.
(9) Dobro se prisjetiti riječi Madame Guyon kojima započinje svoju knjigu o molitvi: “Svi smo pozvani na molitvu kao što smo svi pozvani na spasenje.” GUYON (2004): str. 9.
(10) Olier je između 1649. i 1657. godine osnovao je Društvo sv. Sulpicea koje je održavalo duhovne tečajeve za svećeništvo diljem Francuske, a sv. Eudes Kongregaciju Isusa i Marije (Eudisti). THOMPSON (1989): str. 19-20.


Na kraju je potrebno spomenuti i čuveni samostan cistercitskih sestara Port-Royale poznat po karizmatičkoj voditeljici majci Angelique Arnaud (?-1661.), kao i po njegovom najpoznatijem pripadniku Blaiseu Pascalu (1628-97.) koji im se 1654. godine pridružio i gorljivo zagovarao duhovni pristup životu i molitvi nakon svog mističnog iskustva koje je i opisao čuvenim stihovima:

Rasvjetljenje - radost
Vatra!
Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.
Ne filozofa i učitelja.
Sigurnost, Sigurnost, Osjećaj.
Radost, Mir.
Bog Isusa Krista.
Radost, radost, radost.
Suze radosnice.

Pascal u noći 23. na 24. X. 1654.
(Ove je riječi ušio u odijelo i uvijek nosio uza se.)

Početak 17. stoljeća označila je također i jedna osobnost koja je presudno utjecala na daljnje tokove duhovnosti zapadne Europe, veliki svetac, teolog, duhovni voditelj, pisac i propovjednik, crkveni naučitelj i mistik:

SV. FRANJO SALEŠKI
Rodio se 1567. u Thorensu, vojvodstvu Savoy. Pripadajući aristokratskoj obitelji dobio je kvalitetno školovanje kod isusovaca u Parizu, a doktorirao je na Univerzitetu u Padovi 1592. Nakon školovanja odlučuje se za crkveni poziv te postaje, neka vrsta, direktnog papinog izaslanika u protestantskom okrugu Ženeve. Njegove žarke propovijedi o istinskom pobožnom i posvećenom životu uskoro su privukle mnoštvo ljudi koji su tražili njegov savjet i njegovo vodstvo. Takav uspješan rad donio mu je mjesto ženevskog biskupa 1602. godine nakon čega je započeo opsežne reforme religioznog života i svećenika i puka.

Prvi korak bilo je uvođenje katehetske pouke za sve vjernike, dok za svećenike uvodi pravila ponašanja i posvećenog života. Obilazi sve vjernike na terenu i reorganizira njihove zajednice. U tom svom radu bio je poznat po dobroti, strpljenju i blagosti, po svom skromnom odijevanju i načinu života. Ispovijedao je, savjetovao i propovijedao. Pisao je mnoštvo pisama u kojima je davao upute za ostvarenje istinskog duhovnog života, te je počeo objavljivati pisana djela. Godine 1607. sa sv. Ivanom de Chantal osnovao je i Institut Pohođenja B. D. Marije sa svrhom religioznog obrazovanja mladih djevojaka koje nisu bile u mogućnosti ući u stroge samostanske redove.

Godinu dana kasnije objavio je svoje čuveno djelo Filotea, uvod u pobožni život koju su cijenili mnogi najznačajniji velikodostojnici tog vremena – engleski anglikanski kralj Jakov I, kralj Henrik IV koji je rekao da je "ona premašila njegova očekivanja"(11), ili papa Aleksandar VII koji je knjigu "čitao bezbroj puta". Međutim, sv. Franjo je u velikoj mjeri nadmašio očekivanja svih i 1616. godine objavio još snažnije i cjelovitije djelo Teotim, rasprava o Božjoj ljubavi i time za svagda ušao u povijest Crkve kao autentičan, snažan, mističan vjesnik obnovljenog duhovnog života novog doba koje je upravo započinjalo.

Do kraja života ostao je Annecyu (u kojemu je bila smještena ženevska biskupija) odbijajući velikodostojnička mjesta u Parizu, a umro u obližnjem Lyonu 6 godina kasnije na glasu svetosti.
__________________________
(11) SALEŠKI (1984): str.9.

TEOTIM, RASPRAVA O BOŽJOJ LJUBAVI
Ona predstavlja njegovo najznačajnije djelo. Ona je i jedno od ključnih djela kršćanske duhovnosti 17. stoljeća. Knjiga je podijeljena na dvanaest knjiga, tj. poglavlja. Iako se glavna tema proteže kroz čitavu knjigu, a to je ljubav, ukupno se može podijeliti na tri dijela: prvih pet poglavlja donosi neku vrstu teološke osnove ljubavi, sljedeća dva govore o molitvi kao putu (prema) ljubavi i sjedinjenju s Bogom, te preostalih pet o aktivnom životu i djelovanju u svijetu u skladu s ljubavi. Šesta knjiga tako nosi naslov Djelatnost svete ljubavi u molitvi, a započinje poglavljem: Prikaz mističke teologije koja nije ništa drugo nego molitva, koja uvodi u poznavanje sv. Franje kao mistika.

Sv. Franjo uvijek započinje i završava bilo koju temu o kojoj govori jednom jedinom riječju – ljubav. Zajedno s Dionizijem(12) definira ljubav kao onu koja "... sve sjedinjuje, sve spaja, sve povezuje, sve skuplja i sve stapa u jedno jedinstvo... sa svrhom sjedinjenja onoga koji ljubi s onim što ljubi."(13) To se sjedinjenje događa u višoj česti ili najvišem vrhuncu duše, ili jednostavno svetištu, kako ga još naziva. Na tom vrhuncu naše duševne moći(14) nemaju svojeg udjela, već se u jednostavnosti(15) u njemu smiruje duh, podvrgavajući se i prepuštajući istini i Božjoj volji.(16)

To prepuštanje Božjoj volji jedan je od dva osnovna načina iskazivanja ljubavi, tj. efektivni (drugi je afektivni). A on je – molitva, kako to Franjo definira na početku ovog poglavlja: "Prikaz mističke teologije koja nije ništa drugo nego molitva".(17) Da bi svoj prikaz učinio uvjerljivijim u uvodu knjizi (ali i na mnogim mjestima kroz knjigu) navodi svoje uzore iz kojih je crpio znanje i inspiraciju. To su: sv. Augustin, sv. Grgur iz Nise, Dionizije Areopagit, Kasijan, sv. Bonaventura, sv. Toma Akvinski, sv. Bernard, sv. Katarina Sijenska, sv. Ivan od Križa i ponajviše sv. Terezija Avilska. Popis dostojan istinskog nastavljača mističke tradicije crkve, koji se s njim ostvaruje u Francuskoj 17. stoljeća.

__________________________
(12) Radi se o nepoznatom mističnom piscu, vjerojatno monahu iz sirijske pustinje iz 6. stoljeća. Sv. Franjo ga naziva svetim(!), također i Areopagitom, čime pokazuje koliko ga cijeni (budući da Dionizije nikad nije proglašen svetim. To je bio uobičajen način na koji su tretirana njegova djela u kontemplativnim krugovima srednjovjekovne Europe).
(13) SALEŠKI (1984): str. 49.
(14) Razum, pamćenje i volja, a mogu se pridodati i osjećaji i mašta.
(15) Složen pojam koji se na ovom mjestu može razumjeti kao tišina i ne-djelovanje duševnih moći.
(16) SALEŠKI (1984): str. 58. To je jedan od temelja svake istinske mistike, tj. duhovnosti u cjelini, koji će u ovom specifičnom obliku pod pojmom abandonment djelovati na sve mistične pisce u Francuskoj tijekom 18. i 19. stoljeća. Prepoznatljiv je utjecaj mističnog učenja sv. Katrine Sijenske i sv. Katerine Đenovske, kao i sv. Terezije Avilske. Vidi u: MARCEAU (1987): str. 148-162.
(17) SALEŠKI (1984): str. 237.

Molitvu sv. Franjo definira u skladu s tradicionalnim tumačenjem unutar kršćanske duhovnosti – kao razgovor duše s Bogom. A naziva je mističkom "... jer je sav njezin razgovor, koji se vodi u njoj, tajan i jer se u njoj ne govori ništa drugo osim ono što se govori od srca k srcu između Boga i duše."(18) Taj razgovor je razgovor šutnje koji predstavlja i osnovnu vježbu u mističkoj teologiji. To je ona ista vježba koju su vježbali stari pustinjski oci prvih stoljeća kršćanstva i opet ista vježba koja se vježba i danas pod najčešćim nazivom – kontemplativna molitva.

O kontemplaciji autor započinje govoriti u trećoj glavi šeste knjige definicijom: "Kontemplacija nije ništa drugo nego jednostavna i neprekidna zaljubljena pažnja (pozornost, op.a.) duha na božanske stvari... ona je usredotočenost ljubavi."(19), a da bi ona bila što razumljivija, uspoređuje je s razmatranjem (odnosno meditativnom molitvom):

1. Iz znanja-razmatranja rađa se ljubav "... jer mi nikada ne možemo ljubiti ono što ne znamo ili što ne poznamo",(20) ali kontemplacija usavršuje ljubav i "... budi kontemplativnu usredotočenost, koja rađa još veću i žarču ljubav, koja napokon, uživajući u onom što ona ljubi, bude okrunjena savršenošću."(21)
2. Razmatranje promatra predmete pojedinačno, dok kontemplacija baca "... jednostavan i cjelokupan pogled na predmet koji ljubi."(22)
3. "Kontemplacija se odvija bez muke",(23) dok se razmatranje odvija uvijek s mukom i naporom, jer se muka zaboravlja, kao što se i svi ostali predmeti zaboravljaju osim naše jednostavne ljubavne usredotočenosti prema Bogu.

Ovi osnovni principi razlikovanja na kojima počiva kontemplacija vode prema njenoj punini, prema pobožanstvenjenju(24). Oni označavaju put koji vodi prema "... cilju i svršetku svih duhovnih vježbi.(25) Jer one teže prema njoj i svode se na nju. Prema tome, svi oni koji provode kontemplaciju zovu se kontemplativci, a njihov način života zove se kontemplativan život."(26)

Još jednom usporedbom sv. Franjo na zoran način predočava tu razliku - meditaciju uspoređuje s jelom, a kontemplaciju s pilom. Dok prvo traži ulaganje našeg napora, drugo je čisti dar Božji. Tim temeljnim duhovnim principom darovanosti istinske kontemplacije on se bavi u sljedećih pet glava, stavljajući naglasak na učenje o "molitvi mira" po sv. Tereziji od Isusa (Avilskoj).

Osnovu duhovnog života i molitve čini sabranost. Ona je "... stavljanje sebe u Božju prisutnost... povlačenje duše u srce kako bi mogli govoriti s Bogom."(27) Ovu konstataciju slijedi isticanje drugog principa mističnog života, a to je da se istinska sabranost ne može postići vlastitim snagama (razuma ili volje), već je ona čisti Božji dar. A samo stanje on opisuje ovako:

Kada si dakle ti, dragi moj Teotime, u tom prostodušnom i nevinom sinovskom povjerenju i predanju kod našeg Gospodina, tada ti samo ostani u njemu. Nipošto se ne miči, da probudiš osjetne čine, bilo razuma ili volje. Jer ta prostodušna ljubav povjerenja i predanja, taj ljubavni san na prsima Spasitelja na najuzvišeniji način obuhvaća i uključuje sve ono što bi ti po svojemu ukusu mogao tražiti gdje mu drago. Bolje je spavati na tim svetim prsima nego bdjeti igdje drugdje na svijetu.(28)

Taj dakle mir u kojemu je volja djelatna jedino putem jednostavnosti pristajanja uz Božju volju i u kojemu ona u molitvi ne želi ništa drugo osim da bude pred njegovim očima onako kako se to njemu sviđa, je nadasve izvrstan i dragocjen mir... Na toj točki ona se zadovoljava time, da nema nikakvo zadovoljstvo osim onoga, da bude bez zadovoljstva, a to sve iz ljubavi prema volji svojega Boga, u kojemu ona miruje. Jer na kraju krajeva vrhunac ekstaze ljubavi je u tome, da ekstaza nema svoju volju, koja bi tražila svoje zadovoljstvo, već ona traži samo zadovoljstvo Boga, to jest ona nema zadovoljstvo u svojoj volji, već samo u Božjoj volji.(29)

__________________________
(18) Isto, str. 239.
(19) Isto, str. 245.
(20) Isto, str. 247.
(21) Isto, str. 246.
(22) Isto, str. 250.
(23) Dio naslova šeste glave knjige Teotim, str. 253. Tu on ne misli da se sama kontemplativna vježba odvija bez napora, jer će ubrzo u knjizi slijediti tri glave koje će govoriti o ranama ljubavi, tj. o mukama čišćenja kroz koji prolazi duša na tom putu, te cijela deveta knjiga. Najočitiji primjer važnosti muka na kontemplativnom putu kao načinu napuštanja sebe(ljublja) i prepuštanju Božjem milosrđu vidljiv je iz njegovog duhovnog vodstva sv. Ivanom de Chantal koja je prolazila kroz izrazita stanja tamnih noći.
(24) Pojam deifikacije ili pobožanstvenjenja jedan je od ključnih pojmova vezanih uz otačku, pustinjačku mistiku. Vidi u DAVY (1990): str. 233-284.
(25) Sv. Franjo ih na tom mjestu i nabraja: slušanje svetih riječi i nasljeđivanje starih pustinjaka, vođenje duhovnih razgovora, čitanje pobožnih knjiga, moljenje, razmatranje, pjevanje duhovnih pjesama, gajenje dobrih misli. SALEŠKI (1984): str. 255.
(26) Isto, str. 255.
(27) Isto, str. 256.
(28) Isto, str. 261.
(29) Isto, str. 268.

No da bi se dušu održalo u tom stanju, potrebno je ustrajno vježbati pozornost, vježbu koju sv. Franjo na jednom drugom mjestu naziva mirnom pažnjom Božje prisutnosti.(30) A svaki put kada nas rastresenost odvrati od te jednostavne usmjerene pozornosti, sve što trebamo napraviti mirno je vraćanje početnoj vježbi. Ovim je jednostavnim objašnjenjima on stao uz bok neprekinutom nizu duhovnih učitelja iz prošlosti Crkve koji su na isti način podučavali ovu jednostavnu vježbu za postizanje najviših stupnjeva duhovnog života, i do konačnog sjedinjenja s Bogom.(31)

Nastavljajući svoja razmatranja sv. Franjo govori o različitim stupnjevima svetog mira koji se događaju odricanjem od samoga sebe(32), a dva su osnovna:

1. Duša je svjesna Božje prisutnosti. U tom stanju ona može ili samo slušati kako joj Bog govori, ili može s Njime i razgovarati, ili može komunicirati unutrašnjim rasvjetljenjima i spoznajama.
2. Duša nije svjesna Božje prisutnosti. U tom stanju suhoće ona niti Boga čuje niti osjeća njegovu prisutnost bilo na koji način, a ne može mu niti govoriti. Sve što tada može raditi jest biti u miru pred tom nedohvatljivom prisutnošću Onoga za kojega jednostavno zna, na unutrašnji način, da se u njenoj blizini nalazi.

Ali to je i najviši stupanj molitve, stanje potpunog predanja kad duša niti ne zna da moli:

U činima duhovnog života najviše se preporučuje jednostavnost. Hoćeš li gledati Boga, tada gledaj samo Boga i svu svoju pažnju usredotoči samo na nj. Jer ako ti razmišljaš i okreneš svoje oči na samoga sebe da vidiš kako se vladaš pri tome kada gledaš Boga, tada i ti više ne gledaš njega. Tada ti gledaš na svoje ponašanje. Tada ti gledaš na samoga sebe. Onaj koji žarko moli, ne zna je li moli ili ne moli, jer on ne misli na molitvu koju vrši nego na Boga kojemu je upućuje... Jer onaj koji primjećuje da se moli Bogu dok mu se moli, nije savršeno pažljiv u molitvi ne usredotočuje se sav u molitvi.(33)
Savršena ljubav... ne može trpjeti uplitanje, posredovanje ni miješanje nijedne druge stvari, štoviše niti samih darova Božjih.(34)

__________________________
(30) Isto, str. 264.
(31) Gotovo istim riječima izvođenje kontemplativne molitve podučavali su i nepoznati pisac knjige Oblak neznanja u 14. stoljeću i sv. Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel u 17. stoljeću.
(32) Naslov jedanaeste glave šeste knjige. Isto, str. 265.
(33) Isto, str. 396.
(34) Isto, str. 453.

RANA LJUBAVI ILI TAMNA NOĆ PREMA SV. FRANJI SALEŠKOM
Suhoća o kojoj govori sv. Franjo nastavak je čuvenog nauka sv. Ivan od Križa koji je u svojim djelima vrlo jasno i detaljno govorio o putu čišćenja kroz koji svaka duša prolazi na putu do Boga. Sv. Franjo to stanje naziva ranama ljubavi.(35)

Citirajući Dionizija Areopagita(36) i sv. Grgura Velikog govori o ljubavi kao osnovi duhovnog života koja kao koplje prodire do najdubljih dubina duha. Ali time ujedno ono ranjava srce i duši nanosi bol. Jer raspiruje želju za onim kojega ljubi, a "... budući da ta želja ne može biti ostvarena, ljubav bezrazložno i nezasluženo muči dušu".(37) To je osnova iz kojega proizlazi sva tama noći u koje duša na duhovnom putu neminovno kroči, a koja je puna pogrešaka, rastresenosti i stanja hladnoće. Navodeći mnoge primjere iz prošlosti: sv. Katarine Sijenske i Đenovske, sv. Anđele Folinjske, sv. Majke Terezije (Avilsku, op.a.), sv. Bernarda i sv. Franju, ukazuje na nužnost prolaženja kroz takvo stanje u kojoj postoji samo tiha želja za molitvom i za spasenjem u najvišem dijelu duše uz istovremenu njenu potpunu nemoć, sve da bi se ona osnažila i očvrsnula, da bi naučila da u svojoj tjeskobi i samoći umrtvi ono svjetovno i u potpunosti prepusti svoju volju Bogu. To je put u kojemu se duša pretvara u Raspetoga u kojoj postaje drugo Raspeće.(38)

Kako je bio iskusni duhovni voditelj i sestara od Pohođenja na čelu s Ivanom de Chantal ali i mnogih religioznih osoba koje su živjele u svijetu, uvidio je potrebu detaljnog tumačenja razdoblja suhoća koje su se redovno kod njih pojavljivale i uzrokovale nemale teškoće na njihovu duhovnom putu. Stoga je ponovo na kraju devete knjige u šest glava iznio objašnjenje o tim stanjima "... zbunjenosti srca koje ljubi a da ne zna sviđa li se njegova ljubav biću koje ono ljubi",(39) u kojoj "... usred tih unutrašnjih muka duša ne raspoznaje više ljubav koja je vodi k Bogu".(40) U objašnjenjima tih stanja sv. Franjo se pokazuje kao vrstan poznavatelj unutrašnjeg života duše. Na tragu sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske, ulazi u detaljna objašnjenja psiholoških događanja s mnogim slikovitim usporedbama koje kao primjere uzima iz svakodnevnog života. Na tom će mjestu ujedno definirati i temeljno načelo istinskog mističnog života – vježbanje svete ravnodušnosti i odumiranje osobne volje. To je tema koja će označiti njegovo djelovanje i koja će ga postaviti kao vrhunskog autoriteta u okvirima francuske mistike 17. stoljeća. Dovoljno je reći da je bio, uz sv. Ignacija, glavni učitelj i duhovni uzor isusovačkoj mističnoj školi (ili bolje reći struji) sve do sredine 18. stoljeća.(41)

Nakon tog razdoblja, s opadanjem interesa za mistiku povezanog i sa strahom od svega što se s njom dotiče, njegov utjecaj ipak ostaje i dalje velik, iako samo u onom dijelu koji je povezan s meditativnom molitvom, te karitativnim radom i djelovanjem laika u društvu.(42)
__________________________
(35) Naslov trinaeste glave šeste knjige Teotim, str. 271. Temu tamnih noći, tj. poteškoća na duhovnom putu molitve, sv. Franjo obrađuje na kraju šeste knjige, od 13. do 15. glave, i na kraju devete knjige, od 11. do 16. glave.
(36) Naziva ga apostolom Francuske. Isto, str. 271.
(37) Isto, str. 272.
(38) Isto, str. 280.
(39) Tako glasi naslov jedanaeste knjige devete knjige. Isto, str. 398.
(40) Tako glasi naslov dvanaeste knjige devete knjige. Isto, str. 400.
(41) Koja je ujedno tijekom tog vremena davala duhovnike sestara Pohođenja B. D. Marije.
(42) P. Thomas Keating navodi riječi opata Cuthberta Butlera iz njegove knjige Zapadni misticizam: "Izuzev nekih rijetkih zvanja, normalna molitva za svakoga, uključujući kontemplativne redovnike i redovnice, biskupe, svećenike i laike, bila je sustavna meditacija koja se odvijala prema uzvišenoj metodi, koja je mogla biti jedna od četiri moguće: meditacija prema trima moćima, kao što je prikazano u Duhovnim vježbama sv. Ignacija, metoda sv. Alphonsa (što je bila blaga preradba Duhovnih vježbi), metoda koju je opisao sv. Franjo Saleški u Uvodu u posvećeni život, ili metoda sv. Sulpicija." KEATING (2000): str. 42.

SVETA RAVNODUŠNOST
"Ljubiti muke i patnje iz ljubavi prema Bogu jest vrhunac svete ljubavi" najviši je stupanj ljubavi.(43) U tom stanju duša može biti toliko pritisnuta unutrašnjim mukama da "... slijedeći svog Spasitelja počinje osjećati ostavljenost, počinje se bojati i trnuti od užasa... da bi potom pala u smrtnu žalost u kojem svim svojim bićem želi, moli i prosi da je, ako je moguće, mimoiđe taj kalež".(44) U tom stanju potpune napuštenosti ona ništa ne vidi, ne osjeća, ne razumije, a ipak ostaje prisutna sa svojim predanjem.

To nevidljivo predanje proizlazi iz stava ravnodušnosti koje se nevidljivo nalazi u najvišem vršku duha. Ravnodušnosti koja znači da je duša jednako spremna na sve, jer nema svoje volje i nema svoj izbor, već jedino izbor i volju svoga Boga. Stoga joj "... raj ovoga svijeta nije draži nego bijeda ovoga svijeta, jer sviđanje je Božje jednako i ondje i ovdje. I muke su za nj raj ako se u njima nalazi volja Božja, a raj im je muka, ako u njemu nje ne nalaze."(45) U praksi to znači da se ona provodi u svim vidovima života: u naravnom životu kao što su zdravlje, bolest, ljepota, ružnoća, slabost i jakost; u građanskom životu kao što su časti, položaji i bogatstva; i u duhovnom životu kao što su suhoća, utjeha, radost i hladnoća.(46) Na kraju Franjo sažima svoje misli o ravnodušnosti svojom čuvenom izrekom:

Što mi je stalo do toga hoće li mi se volja Božja ukazati kao muka ili kao utjeha, kada ja ni u jednoj ni u drugoj ne tražim ništa drugo nego samo volju Božju?

__________________________
(43) SALEŠKI (1984): str. 375. Prvi stupanj je ljubiti volju Božju u utjehama, a drugi u njezinim zapovijedima, savjetima i nadahnućima.
(44) Isto, str. 377.
(45) Isto, str. 380.
(46) Isto, str. 381.

KONTEMPLACIJA U AKCIJI
Cilj je ravnodušnosti uvođenje Božjeg života u svakodnevicu. A kako temelj ravnodušnosti čini prepuštanje Božjoj volji, to ujedno znači da se volja duše nalazi u jednostavnom i općem očekivanju.(47) Sv. Franjo dalje objašnjava: "Ono (očekivanje, op. a.) ipak nije nikakav čin nego je samo jednostavna spremnost primiti sve što se dogodi. I kada događaji dođu i budu dočekani, tada se čekanje pretvara u pristanak i privolu."(48) Tako duša, ravnodušna prema svemu, u svoj jednostavnosti prihvaća sve što će se Božjoj volji svidjeti da se dogodi. Na drugom mjestu on koristi više rječnik teologije i to iskustvo iznosi sljedećim riječima:

To je pravi znak, da mi u svim stvarima ljubimo samo Boga, kada ga mi zaista u svim stvarima ljubimo na isti način. Jer on je u samom sebi uvijek jednak, a sva nejednakost naše ljubavi prema njemu može potjecati samo odatle, što mi imamo pred očima nešto što nije on.(49)

To je Božja ljubav koja u duši rađa ljubav prema bližnjemu,(50) koja znači da se "... ljubi Boga u čovjeku ili ljubi čovjeka u Bogu. To znači ljubiti Boga iz ljubavi prema njemu samomu, a stvora ljubiti iz ljubavi prema Bogu."(51)

U praktičnom vidu on unosi jednu veliku novost, jer kao najveći autoritet svog vremena na polju duhovnosti, posebno ističe da "... staleški poslovi nimalo ne priječe dušu da živi u Božanskoj ljubavi"(52) jer zvanje nipošto ne umanjuje prisutnost božanske ljubavi. Dalje on pojašnjava:

Pobožna srca ne ljube ljubav manje kada se zbog vanjskih potreba odvraćaju od nje nego kada se mole. Njihova šutnja i njihov glas, njihova kontemplacija, njihov rad i njihov odmor, u njima jednostavno jednako pjevaju hvalospjev njihove ljubavi.(53)

Uvodeći važnost laikata u svakodnevni život Crkve on uvelike nadmašuje svoje vrijeme i nagovještava vrijeme koje će tek doći (a koje mi danas u praksi živimo). Po sačuvanim pismima može se pratiti njegovu vrlo raširenu praksu duhovne pratnje laika koju je nakon njegove smrti nastavila sv. Ivana de Chantal.(54)
__________________________
(47) Isto, str. 410.
(48) Isto, str. 410.
(49) Isto, str. 429. Izričaj koji uvelike sliči na način govora mistika apofatičke, negativne teologije.
(50) Tako glasi naslov jedanaeste glave desete glave. SALEŠKI (1984): str. 447.
(51) Isto, str. 447.
(52) Tako glasi naslov četvrte glave dvanaeste knjige. Isto, str. 545.
(53) Isto, str. 547.
(54) Prijevod na engleski sestara Pohođenja Marijina iz Harrowa uz izdanje R&T Washbourne ltd. iz Londona iz 1918. godine: DE CHANTAL (1918) (posjet stranici veljača 2009. godine).

"Svetost se sastoji u nasljedovanju svih Božjih zamisli, stoga ne smijemo odbaciti ništa, tražiti ništa, osim onoga što nam od Njega dolazi. Knjige, savjeti učenih, usmena i unutrašnja molitva, sve nam to može pomoći i voditi prema jedinstvu s Njim... Od nekih duša Bog želi samo da izvršavaju svoje dužnosti u svakodnevnom životu. One ne trebaju učiniti ništa više da postignu savršenstvo. Od drugih Bog može tražiti ispunjavanje dužnosti koje idu dalje od onih uobičajenih... Ali takve neuobičajene dužnosti ne čine ih svecima, već samo njihova potpuna predaja Božjoj volji (abandonment). A što je veća predaja, veća je i svetost."
Jean-Pierre de CausadeUTJECAJI
Knjiga o kojoj je ovdje riječ izašla je 1616. godine i bila vrlo brzo prihvaćena i hvaljena. Na osobit je način bila povezana s Kongregacijom djevojaka i udovica pod vodstvom sv. Ivane de Chantal koja je, kako sam sv. Franjo izjavljuje, najzaslužnija što je ovo djelo predstavljeno javnosti.(55) Vrlo brzo postala je osnovno štivo u samostanima sestara Pohođenja B. D. Marije, ali i u krugovima klera. Pročula se i u svijetu putem duhovnog vodstva laika što su ga prakticirali i sv. Franjo i sv. Ivana de Chantal. Današnjim bi rječnikom rekli da su knjiga, a time i njegovo duhovno učenje, postali bestseler.

Važnost učenja sv. Franje Saleškog očituje se i u tome što se njime služe i najznačajniji mistici i duhovni učitelji druge polovice 17. i prve polovice 18. stoljeća kao što su madame Guyon, biskupi Fénelon i Bossuet i isusovac Jean-Pierre de Causade. Madame Guyon (1648-1717.)(56) je u svojoj autobiografiji izjavila da su joj jedine knjige, još u njenoj tinejdžerskoj dobi, bile one od sv. Franje Saleškog.(57) Od njega je naučila što je to meditativna molitva, a razmišljajući o tome da postane redovnica (u dobi od 14-15 godina) razmišljala je jedino o redu koji je osnovao sv. Franjo.(58) Oko 20. godine doživjela je unutarnju ranu srca(59) i "... oduzimanje svih moći... koje me je stavilo u stanje svete ravnodušnosti, ne želeći ništa drugo nego ono što je volja Božja."(60) Njen daljnji duhovni put vezan je uz razvijanje za nju najvažnije teme – neprestanu molitvu srca kroz patnje tamnih noći koje su je pratile gotovo sedam godina nakon perioda vrlo intenzivnog doživljavanja Boga kroz molitvu (otprilike između 24. i 31. godine života.). To je razdoblje noći duha ona vrlo detaljno opisala s izuzetnim osjećajem za uvjerljivo prikazivanje i objašnjavanje psiholoških stanja u kojima se nalazila, čime je nastavila praksu svojih duhovnih učitelja sv. Ivana od Križa i sv. Terezije kao izvorištem takvog pristupa i sv. Franjom kao njenim direktnim prethodnikom.

Na dan sv. Magdalene 1680. godine nakon razmjene pisama s njenim duhovnikom p. La Combeom, nakon sedam godina mrak on je u cijelosti nestao, prosvjetljenje se ostvarilo. Spoznavši svoje pravo ja, jasnoću nepomućenog uma i čistoću srca spoznala je svoje potpuno jedinstvo s Bogom:

Oh, jedinstvo jedinstva... nakon kojega duša ostaje skrivena s Kristom u Bogu. Ovaj sretni gubitak nije nalik prolaznim ekstazama, koje više sliče upijanju nego jedinstvu budući da se duša nakon njih vraća svojem prethodnom stanju. U ovome, naprotiv, uviđa da je ispunjena molitva iz Svetog Pisma: Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama.(61)

Vrijeme koje je uslijedilo bilo je za njenu dušu najplodonosnije: u suradnji i pod vodstvom p. La Combea podučava druge unutrašnjoj molitvi šutnje(62), provodi duhovne vježbe u povlačenjima, piše knjige(63), a sve u "... potpunoj napuštenosti svih stvari u čistoj poslušnosti Božjoj volji."(64) Riječi koje u velikoj mjeri podsjećaju na njezinog duhovnog učitelja iz mladosti sv. Franju koji ju je i dalje u duhu pratio, a za kojega je u to vrijeme pisala: "Na grobu sv. Franje osjetila sam slatko prisjećanje na njega, s kojime me je naš Gospodin na poseban način sjedinio. Kažem sjedinio, jer mi se čini da je duša u Bogu sjedinjena sa svecima, osobito s onima za koje ima posebne sklonosti. To je jedinstvo koje Bog ponekad želi oživjeti nakon svečeve smrti, i razbuditi u duši za svoju osobitu slavu. U takvim se trenucima svetac uprisutnjuje duši na vrlo intiman način; a to se oživljavanje doživljava kao sveti odnos prijatelja, u Njemu koji sjedinjuje sve besmrtnom vezom."(65)

U to je vrijeme upoznala velikog duhovnog učitelja i mistika François Fénelona (1651.-1715.), koji je slavu stekao kao učitelj vojvode od Burgundije (budućeg francuskog kralja), kao i svojom blagošću, upornošću i izuzetnom teološkom naobrazbom. Uspjesi u pastoralnom i teološkom radu vremenom ga uvode u duhovno vođenje, prvo grupe "Novih katolika"(66), zatim kuće Saint-Cyr, te potom i velikog broja najutjecajnijih osoba na francuskom dvoru.

Od 1696. godine je biskup Cambraia, najveće i najznačajnije biskupije u Francuskoj tog vremena. U trenucima najveće slave dolazi na loš glas zbog povezanosti s Madame Guyon koju, kao ženu mistika i laika koja podučava duhovni put kontemplacije, svećenstvo nije simpatiziralo. Dio biskupa je uskoro optužuje za kvijetizam koji je podučavao Molinos (1628.-96.) i koji je 1687. godine osuđen od pape Inocenta XI.(67) Međutim, kako navodi u svojoj autobiografiji, to je bila samo još jedna od pakosnih krivotvorina na njen račun, budući da je za njega prvi puta čula tek kada je došla u Pariz (dakle nekoliko godina nakon što je napisala svoje knjige i počela podučavati).(68) Na njenu je stranu stao i Fénelon, ali je odluka drugih biskupa, kao i cijelog francuskog dvora na čelu s Lujem XIV bila protiv bilo kakvih promjena i novina u religioznosti. Madame Guyon je osuđena i, iako se podčinila mišljenju francuskih biskupa i francuskog dvora, bila uhapšena i zatvorena 6 godina u zloglasnom zatvoru u Bastillei.

Nakon toga Fénelon je napisao knjigu Objašnjenje načela svetosti(69) kao odgovor knjizi biskupa od Meauxa Pitanja molitve(70) i time stao u zaštitu cjelovitog duhovnog, mističnog života na koji je pozvan svaki kršćanin (katolik). Time je indirektno stao i u zaštitu osuđene M. Guyon zbog kojeg djela je i on osuđen iako, za razliku od nje, samo formalno. Obranio se svojim vještim polemičkim duhom duboko ukorijenjenim u duhovnim i teološkim pitanjima,(71) te izuzetno predanim radom na terenu svoje biskupije. U svim svojim djelima najvećom pozornošću raščlanjuje korake na duhovnom, mističnom putu koji za konačni cilj ima čistu ljubav Boga (koja je po Fénelonu i savršena molitva, op.a.)(72) u kojoj niti strah, niti kazna ili želja za nagradom nemaju nikakvog udjela. A taj se cilj, po Fénelonu, postiže svetom ravnodušnošću, napuštanju svog "ja" i potpunom prepuštanju volji Božjoj, dakle pojmovima koji su bili najvažniji u učenju sv. Franje, a koji su svi vođeni jedinstvenim svetim činom – kontemplacijom:

U ovome je cijela religija (duhovni put, op.a.) – izići iz sebe i sebeljublja i ući u Boga.

Napuštanje sebe (abandonment) znači smatrati sebe ništavnim... a ne postiže se bolnim refleksijama i neprestanim borbama; već odustajanjem od njih i savladavanjem samog sebe na način da možemo u potpunosti nestati u Bogu.

Kada stišamo sve unutar nas da možemo slušati kako nam govori Bog, znamo sve stvari bez da išta znamo... uviđamo da vidimo ništa, činimo ništa i da jesmo ništa. I u toj bezrezervnoj napuštenosti nalazimo sve što istinski trebamo u svakom trenutku što dolazi u neizmjernom Bogu.

Jedno od ključnih pravila duhovnog života je da trebamo živjeti isključivo u sadašnjem trenutku... ne tražeći ništa, ne odbijajući ništa, a nalazeći sve u sadašnjem trenutku u kojem Bog čini sve u nama i pomoću nas. Ovo svakodnevno činjenje Božje volje je dolaženje njegovog kraljevstva u nama, a istovremeno to je i kruh naš svagdašnji.(73)

Ova Fénelonova izjava o svetosti sadašnjeg trenutka, dovodi nas do posljednjeg mistika kojega ćemo u ovom tekstu spomenuti, isusovca Jean Pierre de Caussadea (1675.-1751.), koji je već živio u vremenu razumom označene ere prosvjetiteljstva. Budući da je o njemu već mnogo ranije rečeno,(74) ograničit ćemo se na ono najbitnije. Sa sv. Franjom Saleškim de Caussade je povezan ne samo duhovnim, nego i svjetovnim vezama. Naime, de Caussade je bio duhovnik u samostanu sestara Pohođenja u Nancyu deset godina.

Nadalje, sv. Franjo je kanoniziran nepunih deset godina prije de Caussadeovog rođenja, a njegove najvažnije knjige Uvod u posvećeni život i Rasprava o Božjoj ljubavi već su bile vrlo raširene i cijenjene. Duhovna povezanost ponajbolje se vidi u dva pojma koja su vrlo blizu značenju glavnog de Caussadeovog pojma "napuštanja sebe" (abandonment) - a to su "ravnodušnost" (indifference) i "odvojenost" (detachment). Riječima sv. Franje: "Ravnodušno srce je kao voštanica u Božjim rukama, u potpunost spremna da primi svaki poticaj njegove volje" ili "Odijeljeno srce ne mari za to da li služi Bogu meditirajući, ili tako da služi svojem bližnjem. Ono što je važno je što Bog želi da duša čini upravo u tom trenutku." Očito je samo mali korak prema de Caussadevim riječima o potpunoj prepuštenosti Božjoj volji i sakramentu sadašnjeg trenutka:

"Svetost se sastoji u nasljedovanju svih Božjih zamisli, stoga ne smijemo odbaciti ništa, tražiti ništa, osim onoga što nam od Njega dolazi. Knjige, savjeti učenih, usmena i unutrašnja molitva, sve nam to može pomoći i voditi prema jedinstvu s Njim... Od nekih duša Bog želi samo da izvršavaju svoje dužnosti u svakodnevnom životu. One ne trebaju učiniti ništa više da postignu savršenstvo. Od drugih Bog može tražiti ispunjavanje dužnosti koje idu dalje od onih uobičajenih... Ali takve neuobičajene dužnosti ne čine ih svecima, već samo njihova potpuna predaja Božjoj volji (abandonment). A što je veća predaja, veća je i svetost."

Čitamo li pažljivo ove riječi ne možemo se oteti dojmu velike bliskosti s riječima tzv. Malog puta kako ga opisuje sv. Terezija od djeteta Isusa:

Vaš je život (sestara u samostanu, op.a.) ponizan i skriven, ali zapamtite da ništa nije malo u Božjim očima. Sve što činite, činite s ljubavlju... stoga idite putem duhovnosti djeteta, putem povjerenja i potpune napuštenosti samog sebe (abandonment)... Isus mi se nikad nije ukazao niti mi otvoreno govorio. Već me podučavao u skrovitosti pokazujući mi jedini ispravan put koji vodi do božanskog svjetla svoje ljubavi. Taj se put sastoji u potpunoj prepuštenosti (abandonment)(75) djeteta koje spava bez straha u očevom naručju... Da nisam jednostavno živjela svaki dan za sebe, dan za danom, bilo bi mi nemoguće sačuvati strpljenje. Vidim samo sadašnjost, zaboravljam prošlost i dobro pazim da ne mislim na budućnost.(76)

Tako je pojam abandonmenta povezao mistike i duhovne pisce unutar tri stoljeća europske, katoličke povijesti. Od sv. Terezije Avilske do sv. Terezije od djeteta Isusa, temelj prijenosa mističnih učenja bilo je tzv. zlatno doba mistike u Francuskoj tijekom 17. i prve polovine 18. stoljeća, na čelu s jednim od najvećih i najutjecajnijih učitelja duhovnosti do danas, sv. Franjom Saleškim. Ovim se tekstom željelo ukazati i na njegovo, danas pomalo zaboravljeno, učenje o kontemplativnoj molitvi kao vrlo važnog praktičnog dijela cjelokupne mistične teologije kojoj je on bio veliki zagovornik. Sa željom da nas i to potakne za nasljedovanje tog puta i u našim vremenima.(77)
__________________________
(55) Pri kraju predgovora. SALEŠKI (1984): str. 24.
(56) Život i djelovanje madame Guyon predstavljeni su u prošlom broju specijalnog izdanja Jeke tišine.
(57) Madame Guyon autobiografiju piše prilikom boravka u zatvoru 1709. godine kada je imala 62 godine. Kada je bila u dvadesetim godinama spominje još i knjige Tome Kempenca, knjigu duhovna borba i Sveto Pismo. GUYON (1995)
(58) Isto, str. 13. Iako su redovnice u samostanu priželjkivale da im se ona priključi, to se nikad nije desilo zbog njihovog straha od njenog moćnog oca koji je za nju sasvim drugačije planove.
(59) Riječi stavljene u kurziv označavaju direktno pozivanje na učenje sv. Franje Saleškog.
(60) Isto, str. 30.
(61) Isto, str. 71-72.
(62) Isto, str. 102. i 112. Podučava od 1682. godine, nakon preseljenja u Gex pored Ženeve. Među polaznicima tečajeva su i svećenici i fratri.
(63) U to su vrijeme nastale njene najpoznatije knjige kao što su Kušanje iskustva s Bogom kroz unutrašnju molitvu i Put i postignuća jedinstva s Bogom.
(64) Isto, str. 77.
(65) Isto, str. 81.
(66) Društvo osnovano 1634. godine kao podrška protestantskim mladim ženama za ojačavanje njihove vjere i prelazak na katolicizam. Vidi: Francois de Salignac de la Mothe-Fenelon, Catholic Encyclopedia, http://www.newadvent.org (posjet stranici 2.1.2008.)
(67) Osuda se odnosila na neke dijelove njegove knjige tiskane 1685. godine koja je vrlo brzo polučila veliki uspjeh i popularnost. MOLINOS (1997.).
(68) S mnogim stvarima kako ih postavlja Molinos ona se nije slagala. Vidi: Autobiography, str. 132.
(69) Explication des Maximes des Saints izdana je 1697. godine. Suvremeno internet izdanje na engleskom: Spiritual Progress or Instructions in the Divine Life of the Soul, http://www.ccel.org (stavljeno 7. rujna 2000.).
(70) Etats d' Oraison izdana je 1697. godine.
(71) U njegovoj čuvenoj prepisci s biskupom Bossuetom koja spada u najopsežnija djela te vrste, ne samo u crkvenoj književnosti tog vremena nego i mnogo šire, budući da obuhvaća 6 tomova pisanog teksta zajedno s 646 pisama vezanih uz kvijetizam(!).Vidi: François de Salignac de la Mothe-Fénelon, Catholic Encyclopedia, str. 4.; http://www.newadvent.org (posjet stranici 2.1.2008.)
(72) Pojam čiste molitve jedan je od najstarijih pojmova koji se spominje već u djelima Evagrija Pontskog (4.st.) i Maksima Ispovjedaoca (7.st.), čime se pokazuje neprekinutost tradicije sve do 17. stoljeća kojoj je pripadao i Fénelon. GARDET (1983.): str. 69.
(73) FÉNELON (2000.)
(74) O de Caussadeu je pisano u desetom broju časopisa Jeka tišine izašlom u jesen 2008. godine.
(75) Na ovom se primjeru vidi dvostruka mogućnost korištenja pojma abandonment, odnosno prilikom njegovog prevođenja na hrvatski jezik.
(76) Identične riječi nalazimo kod sv. Terezije Avilske, kao i kod madame Guyon. BEEVERS (1975.): str. 16.
(77) Velik utjecaj duhovne nauke sv. Franje Saleškoga očituje se ponajviše u činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je 1656. bilo prevedeno na 17 jezika.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6636)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4357)
• Hipokrizija (4164)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3914)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3775)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)