Sveti Ivan od Križa
Poslano: 31.12.2011 | admin
Piše: Ružica Filipović
Sveti Ivan od Križa (španjolski: San Juan de la Cruz; Fontiveros, Španjolska, 24. lipnja 1542. - Ubeda, Španjolska, 14. prosinca 1591.) katolički je svetac, crkveni naučitelj, pisac, mistik, redovnik karmelićanin, obnovitelj karmelićanskoga reda.
Uđoh u nepoznato pa ipak kad spazih
sebe
Ne znajuć gdje sam uvidjeh
velike istine:
Što osjećah izreć ne mogu jer bijah
u neznanju
To savršeno znanje bijaše mir i svetost
zastalo u nepomičnosti duboke samoće:
To bijaše nešto tako tajnovito
te zanijemih
Posve obuzet, prožet, utonuo,.
bez osjeta,
moj duh, u neshvaćanju,
spozna neko shvaćanje.
Kad istinski stigneš, napuštaš sebe;
sve što si znao sada je ništa,
tvoje znanje uvis leti,
a ti ostaješ u neznanju.
Što više letiš, manje znaš,
jer oblak je taman
što tminu obasja:
tko god spozna ovo
zasvagda u neznanju osta.
Znanje- po neznanju
nadasve je moćno
moćnije od svih rasprava mudraca,
jer njihovo znanje ne doseže
znanje po neznanju.
To najviše znanje nadvisuje sve visine
nedokučivo je svakom znanju.
Onaj tko sobom ovlada,
znanjem po neznanju,
uvijek će nadvisivat .
I ako želiš čuti:
to najviše znanje leži
u najdičnijoj Božjoj biti:
njegove milosti je čin,
da pušta te u neshvaćanju
iznad svakog znanja.
Godine 1580. papa Grgur XIII. odobrio je osnutak bosonogih karmelićana. Zajedno sa sv. Terezijom Avilskom Sveti Ivan od Križa osnivao je karmelićanske samostane. Umro je u 49. godini života. Njegova književna djela prvi put su objavljena 1618. godine. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je svecem 1726. godine. Spomendan mu je 14. prosinca. Smatra se jednim od najvećih španjolskih pjesnika. Njegove pjesme "Tamna noć duše" i "Duhovne kantile" uvrštavaju se, zbog bogate simbolike i osobitog stila u sam vrh španjolske književnosti
L. Gardet ističe da se u nauci svetog Ivana od Križa ističu mistična iskustva doživljena i opisana kao potpuna ljubav. U njegovim je očima to iskustvo, potkrijepljeno obilnim navodima iz Biblije i Evanđelja — ispunjenje zakona ljubavi koji je dan od Boga. Crkva ga je proglasila 1936. godine »mističnim naučiteljem«. U samoj kršćanskoj objavi stoji poziv na ujedinjenje s Bogom po ljubavi. „Ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.“ (Pnz 6,5) „Objavio sam u tvoje ime, i u buduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima“ (Iv 17,26). „Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti, k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Iv. 14,23). „Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9). „Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). „Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi , ostaje u Bogu i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). A ta je ljubav jedna s ljubavlju prema našoj braći: „Ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti drugoga, (…). Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama i njegova je ljubav u nama i njegova je ljubav u nama savršena“ (1 Iv 4, 11-12). Sveti Pavle naučava : „Tko se združi s Gospodinom, s njime je jedan duh“ (Kor 6,17). „Ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rim 5,5) „Ljubav je ispunjeni Zakon“ (Rim 13,10)…
Kršćanska mistika pretpostavlja živu vjeru, smješta se u nutrinu žive vjere, uronjena je u ljubav, oblikovana od ljubavi. Ona je, u očima vjernika, proživljeno cvjetanje Božje milosti.
Za kršćanina, Bog se objavio ljudima, a objavio im se jer je On jedini njihovo spasenje, u isti mah transcendentalan i imanentan po svom stvaralačkom činu. Čovjek je po ljudskoj naravi neizmjerno udaljen od Božjih dubina, pa ipak je od Boga pozvan po milosti, ali po svojoj, pa ni duhovnoj, snazi čovjek ne može premostiti neizmjernu udaljenost koja ga razdvaja od Boga.
Krist, spasitelj, ostaje vrhovni uzor kršćaninu koji dobro zna da se u njegovu srcu mora naći Križ kao tvorac ljubavi. To je, bez sumnje, iskustvo smrti, ali ovdje je to „smrt grijehu“, to jest svemu onome što odvraća od Boga, a može se postići samo pomoću Božje milosti.
Čin mističkog iskustva sastoji se u ekstazi, putem vjere i ljubavi, prema sve zahtjevnijoj sličnosti s raspetim i uskrsnulim Kristom. Način sakrivenog i slasnog prebivanja Boga u srcu čovjeka izvodi se unutar i pomoću svjetlosne tamne vjere. Stanje milosti je temelj mističnoga života. Na poticaj Duha Svetoga duša postaje poslušna za način djelovanja koji nije više jednostavno ljudski, nego ljudsko-božanski. Konačno, Boga se voli u duši i po Božjoj ljubavi ljubi se brata čovjeka. O jedinstvu prema kojem se teži reći će mistični naučitelj sv. Ivan od Križa: duša i Bog su „dvije naravi u samo jednom duhu i ljubavi Božjoj“.
Da se duša sjedini s Bogom, kaže sv Ivan od Križa, mora biti ispražnjena ne samo od svake osjetilne nego i od svake razumske privezanosti. Često se stoga (npr. Jean Baruzi) svetog Ivana od Križa nastojalo prikazati kao Plotinova učenika ili pak naglašavanjem utjecaja primljenih od mistika doline Rajne i od flamanskih mistika, nastojalo se tumačiti njegovu nauku kao težnju za bitnim jedinstvom i ne-dvojnošću. Prema L. Gardetu, iako stanoviti opisi mogu biti slični, linije se ipak razilaze. Za Plotina vrijedi: izaći iz iskustvenoga sebe da se nađe izvornoga Sebe, koji je Jedan; za Ivana od Križa: valja izaći iz sebe, izgubiti se, da bi osobni i transcendentni Bog mogao zaposjesti dušu svojom ljubavlju. To će sveti Ivan od Križa nazvati »pasivnom (ili ulivenom) molitvom« — gdje se duša pokazuje psihološki pasivnom onda kad je, prema jednom izrazu Tome Akvinskog, »superaktivna«, jer je pokrenuta Duhom Božjim.
Ljudski način prelazi u ljudsko-božanski način pomoću dviju »noći« čišćenja. Simbol noći jedan je od stalnih simbola pjesama i poučnih spisa sv. Ivana od Križa. To je odgovor božanske Tame. Duša, zaljubljena u Boga, mora proći kroz Noć da joj Tama postane Svjetlo. Aktivno čišćenje, »aktivna noć«, plod je askeze. I samo Bog može kroz „tamnu noć“ provesti vjernu dušu, jer je već od početka riječ o susretu duše s Bogom, o susretu u »noći tjeskobe«. Već je u „tamnoj noći“ na djelu slast ujedinjenja iako ju tragatelj još ne osjeća. Pasivna noć u isto vrijeme čisti i ujedinjuje.
Noć osjeta, kaže nam Tamna noć, »služi više zato da prilagodi osjete duhu negoli zato da duh sjedini s Bogom«. Ona ne teži prema otkrivanju sebe samome sebi, nego teži za tim da pročisti vjeru, ufanja i ljubav od svega što u njima može biti osjetilno i imaginarno kako se u njima ne bi više našla ni najmanja sebična privezanost, ni najmanji ljudski način djelovanja. Noć je razuma potrebna za pročišćavanje vjere; noć pamćenja za pročišćavanje ufanja; a noć volje za pročišćenje ljubavi. Tada će noć duha, s onu stranu svakog ljudskog načina u osjećanju, pamćenju, htijenju i razumijevanju, završiti u žarkom svjetlu ljubavi koja sjedinjuje. Te će etape u svakoj duši biti onakve kako ih Bog hoće, one će poprimiti različit izgled toliko različit u različitim pojedinačnim ljudskim sudbinama. Sveti Ivan od Križa ne daje nam popis psiholoških etapa, nego opće zakonitosti po kojima se stvoreni duh susreće s Bogom.
Učenje sv. Ivana od Križa svojevrsna je himna neizmjernoj veličini, apsolutnoj transcendentnosti Božjoj. Nije riječ o ispraž njenju i poništenju misaonog tijeka. Duša se ispražnjuje od same sebe, u šutnji i tjeskobi noći — da se prepusti Bogu kako bi se On nastanio u njoj. A u središtu pasivnih čišćenja nalazi se nasljedovanje Krista i Kristov Križ:
„Neka ti bude dosta raspeti Krist: s njim pati i s njim se odmaraj, a bez njega ne primaj ni muke ni odmora (...) (Izreke o svjetlu i ljubavi 91; Kraći spisi, preveo A. BONIFAČIĆ, Split, izd. Symposion, 1978, str. 33)
Tko ne traži Kristov Križ, ne traži Kristovu slavu. (isto, str. 34).
Najpoznatija mu je knjiga "Uspon na goru Karmel" ( hrvatski prijevod objavljen u Symposion Split, 1997.) iz koje donosimo nekoliko ulomaka:
„Možemo reći da je ovaj prijelaz koji dovodi dušu do ujedinjenja s Bogom zove noć iz triju razloga: prvo, s obzirom na ono odakle duša polazi, jer treba da pođe, lišavajući se požude svih stvari svijeta što ih posjeduje, odričući ih se; a ovo odricanje i lišavanje je kao noć za sve osjete čovjeka. Drugo, s obzirom na sredstvo ili put kojim duša treba da ide k ovom ujedinjenju, a to je vjera, koja je također tamna za razum kao noć. Treće, s obzirom na cilj prema kojemu ide, a to je Bog, koji je ni više ni manje nego tamna noć za dušu u ovom životu. Ove tri noći imaju proći dušom, ili - bolje reći - duša ima proći njima da dođe do blaženog ujedinjenja s Bogom.“
...
„ Sva mudrost svijeta i sve ljudske sposobnosti, kad se usporede s neizmjernom Božjom mudrošću, tek je sušto neznanje, kako piše sveti Pavao Korinćanima: Jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom, i stoga svaka duša, koja bi držala do svoje mudrosti i sposobnosti da po njoj dođe do sjedinjenja s mudrošću Božjom, u krajnjem je neznanju i ostaje veoma daleko od nje, jer neznanje ne zna što je mudrost, kao što kaže sveti Pavao da je ta mudrost ludost pred Bogom: jer pred Bogom oni, koji se drže da nešto znadu. veći su neznalice. O njima, naime, pišući Rimljanima, kaže Apostol: Umišljajući da su mudri, postali su ludi; a samo oni stiču mudrost Božju koji, kao malena djeca, odloživši svoju mudrost napreduju s ljubavlju u njegovoj službi. To je ona mudrost na koju sveti Pavao misli kad kaže: Ako tko među vama zbilja misli da je mudar po sudu onoga svijeta, neka bude lud da bude mudar, jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom. Tako duša, da bi došla do sjedinjenja s mudrošću Božjom, radije treba da hoda prema onomu što ne zna negoli prema onomu što znade.“
...
„ Neka, dakle, duša ostane zatvorena, bez brige i skrbi, jer onaj koji se je ukazao kroz zatvorena vrata tijelom svojim učenicima i dao im mir, a da oni nisu znali na koji se to način može dogoditi, ući će na duhovan način u dušu, bez njezina djelovanja i da ona ne zna kako, samo ako vrata svih svojih triju moći drži zatvorena. On će je ispuniti mirom, pače će učiniti da na nju sađe, kako kaže prorok, rijeka mira, i time će joj dignuti sve smetnje, svu tamu i sumnje, koje su joj bile uzrokom straha da je ili da će biti izgubljena. Neka se duša ustrajno moli i neka čeka u lišenosti i slobodi duha, jer njezino dobro neće kasniti.“
Duša pred Bogom treba biti u ljubavnoj pozornosti, sasvim primalački, tj. bez ikakva napora, s jednostavnom pozornošću ljubavi kao kad netko u pozornosti prepunoj ljubavi otvara oči.
