Thomas Merton Ocso (1915-1968.), život i djelo
Poslano: 20.12.2011 | admin
Priredila i s engleskog prevela Ljerka Jovanov
Thomas Merton (31.1.1915. – 10.12.1968.) anglo-američki katolički pisac, trapistički monah Opatije Gethsemani, Kentucky bio je pjesnik, socijalni aktivist i student komparativne znanosti o religijama. 1949. zaređen je za svećenika i dobio je ime otac Louis.
Napisao je više od 70 knjiga, većinom o duhovnosti, socijalnoj pravdi, nenasilju i pacifizmu, te mnoštvo eseja i revija uključujući i svoju autobiografiju koja je postala bestseler (1948.) „što je bilo uzrokom da su deseci razočaranih veterana drugog svjetskog rata, studenti pa čak i tinejdžeri pohrlili u samostane diljem Sjedinjenih Država“. A u National Review-u uvrštena je na popis 100 najboljih djela autobiografskog karaktera ovog stoljeća. Merton je bio žarki promicatelj suradnje i međusobnog razumijevanja među religijama. Bio je pionir dijaloga s poznatim azijskim duhovnim vođama uključujući Dalaj Lamu, D. T. Suzukija, japanskog pisca o zen tradiciji i vijetnamskog monaha Thich Nhat Hanha. Napisano je i nekoliko njegovih biografija.
Merton je rođen 1915. u Pradesu na jugu Francuske. Otac mu je bio slikar, rođeni Novozelanđanin, a majka, također slikarica, Amerikanka. Po očevoj želji dijete je krstio neki protestantski pastor. Zbog ratne opasnosti 1916. g. vratila se cijela obitelj u Ameriku i nastanila kraj New Yorka. Tamo se rodio i njegov mlađi brat John Paul. Majka nije marila za religiozni odgoj svoje djece, ali bi odlazila na kvekerske sastanke. Mrzila je „praznovjerje“ a djeci bi prepuštala da sami jednog dana odaberu svoj životni nazor. Merton je rano naučio čitati i pisati a jednom ga je zgodom baka naučila moliti Oče naš. Kad mu je bilo šest godina, umrla je majka od raka želuca a njega su poslali da živi s djedom i bakom u Sjedinjenim Državama dok se njegov otac posvetio slikanju putujući Europom u potrazi za slikarskim motivima. S deset godina Merton se priključio ocu u Europi, pošao u školu, prvo u Francuskoj, zatim u Engleskoj.
Majčina ga je smrt jako pogodila i dugo je tugovao. Otac je bio neprestano na putu tražeći motive za slikanje, a djecu je povjeravao djedu i baki ili raznim prijateljima i smještao u internate. Često su se selili pa je Merton često mijenjao internate a kući bi dolazio samo za praznike ili nedjeljom. Sumorna atmosfera u internatskim spavaonicama, grubosti lokalnih dječaka, odvojenost od obitelji, slabe veze s mlađim bratom i konačno očeva smrt (otac je umro od tumora na mozgu kad je Tomu bilo petnaest) sve je to pridonijelo da u borbi za održanje rano odraste i da se sam snalazi u životu kako najbolje zna.
Zahvaljujući većoj svoti novaca koju je djed položio u banku za njegovo školovanje, a kojom je upravljao skrbnik, u godinama koje su slijedile Merton je putovao Europom mogavši si priuštiti stjecanje znanja i iskustava i slobodu za sve što je poželio. Putujući Italijom, u Rimu su ga oduševili bizantinski mozaici u crkvama koji su ujedno probudili u njemu prvu iskru interesa za religijske sadržaje. No taj je impuls ubrzo izblijedio kad se upisao na Sveučilište u Cambridgeu gdje se pridružio intenzivnom društvenom životu – u tolikoj mjeri da je izgubio mogućnost da redovno nastavi drugu godinu studija.
Vratio se u Sjedinjene Države i upisao na Sveučilište Columbia u New Yorku gdje su ga se dva njegova mentora: Mark Van Doren, profesor engleske književnosti i pjesnik Daniel Walsh, instruktor filozofije duboko dojmila. Tamo se probudila i strast za pisanjem i književnošću pa je odlučio za svoj diplomski ispit obraditi književni opus engleskog mističnog pjesnika Williama Blakea.
U Engleskoj je prvi put vidio kako se moli prije jela i kako se navečer kleči moleći prije spavanja. Ali anglikanska crkva nije na njega dublje utjecala kao ni kvekerski sastanci koje je također posjetio više iz radoznalosti. Napisao je: „Englezi su nepokolebljivo odani svojoj Crkvi – isto kao i svom kralju ili svojim starim koledžima. Anglikanska je crkva jedan elemenat u engleskim raspoloženjima prema njihovu krajoliku, engleskim starim dvorcima, ladanjskim kućama, prema partijama kriketa, prema piknicima na Temzi, prema lulama, ili prema 'Timesu': sve ono zbog čega englesko srce već na samu pomisao, zadršće od nježnosti.“ No uskoro je Tom primijetio da se u Engleza pod sentimentalnom vanjštinom, krije ista surovost kao i u Francuza. Surovost ga je ranjavala. Da bi opstao i sam se trudio živjeti i biti kao drugi.
Mertonov interes za pisanje pratilo je duboko duhovno preispitivanje i obraćenje pa je 1938. (uvjetno) kršten u Katoličkoj crkvi. No i poslije krštenja živio je još uvijek prilično burno i neuredno s dosta pijančevanja, traženja i lutanja. Značajan je bio susret s hinduskim monahom Bramacharijem kod kojeg je primijetio pravu iskrenu osobnu vjeru i pobožnost a ne samo održavanje tradicije. Zamolio ga je da mu preporuči neku vjersku literaturu: “Kršćani su napisali mnogo divnih mističkih djela. Čitaj Ispovijesti sv. Augustina i Nasljeduj Krista,“ odgovorio mu je. S vremenom lektira mu je bivala sve više katolička.
Želio se priključiti franjevačkom redu, ali je odbijen zbog svojih mladenačkih nepromišljenosti (što je moglo značiti zbog izvanbračne veze s nekom djevojkom i djeteta iz te veze). Za vrijeme službovanja na Sveučilištu Sv. Bonaventure u New Yorku živio je kao da je svećenik, čitao Bibliju, molio časoslov, bio redovit na sakramentima. Uskoro je shvatio da ga zapravo sve više privlači monaški poziv. U prosincu 1941. bio je primljen u Opatiju Naše Gospe od Getsemanija u Bardstownu, Kentucky kao postulant pošto je tamo proveo dulje povlačenje (retreat) godinu dana ranije.
Merton je imao tu sreću da je njegov opat prepoznao u njemu iznimno veliku nadarenost za pisanje. Zatražio je od Mertona da napiše svoju autobiografiju što je rezultiralo knjigom „Gora na sedam katova“ (odnosi se na jedan izraz iz Danteova Čistilišta). Objavljena 1948. ta je knjiga postala jedinstveni bestseler i danas se smatra duhovnim klasikom modernog doba unatoč tome što je iz nje izbačena ili ublažena jedna trećina teksta. Originalni tekst uopće nije sačuvan jer su trapistički cenzori smatrali da Merton govori o sebi odveć otvoreno.
Nastavio je pisati pjesme, članke, eseje, knjige (više od 60 knjiga od kojih su najpoznatije: Gora sa sedam katova, Nove sjemenke kontemplacije, U znaku Jone, Naklapanja grešnog promatrača, Nitko nije otok, Zen i ptice grabljivice i dr.)
U posljednjim desetljećima svog života sve se više zanimao za azijske religije, posebno budizam. Dodatno je studirao i taoizam, hinduizam, džainizam i sufizam uz akademske i monaške studije. Njegovom se zaslugom iskra kršćansko-budističkog dijaloga rasplamsala i on traje do danas.
Nije ga zanimala budistička doktrina ili institucije nego dubina interesa i ljudskog iskustva. Traženje vlastite dubine i vlastitog identiteta upućivalo je Mertona osobito u posljednjoj dekadi njegova života na Istok i na budizam. Ne zato da Istočnjake obraća ili da prihvati budizam. Njegov je kšćanski identitet bio duboko ukorijenjen i siguran, i „nije mu bila potrebna tvrđava okružena visokim zidovima, odakle se bacaju osude na druge religije“. Sigurno je da milost Božja slobodno dotječe svim ljudima na cijelom svijetu: „Ne bi li se 'katolik' (tj. univerzalan čovjek) mogao i trebao zanimati za djelovanje Svetoga Duha izvan njegovih religijskih granica?“, pitao se.
Kako je napisao sve o svom burnom i raspuštenom životu, znamo i to da je volio džez, „hot and live“ i da je izvrsno svirao i improvizirao na klaviru takvom žestinom i snagom kao da sviraju barem četvorica. Pa i kasnije kad bi zbog raznih razloga dobivao slobodu da izbiva iz samostana iskoristio bi priliku da pođe nekamo gdje se može čuti takva svirka, uglavnom u Louisvillu ili New Yorku.
Kad je 1966. imao operaciju na kralježnici, za vrijeme rehabilitacije očajno se zaljubio u jednu bolničarku, pisao je o njoj u svojem dnevniku posvetivši pjesme nepoznatoj tajnoj ljubavi označenoj samo s „M“. No izdržao je kušnju i ostao vjeran svom zavjetu.
1942. posjetio ga je brat John Paul koji se prijavio u kanadsko zrakoplovstvo i u Kanadi završio potrebnu obuku. Želio se krstiti. Tom mu je nekoliko dana davao vjersku poduku. Ali kakvu da mu literaturu preporuči za tih nekoliko dana? Kolege su predlagali ovo ili ono, tako mu je netko dao i „Povijest jedne duše“ (autobiogarafija sv. Terezije od djeteta Isusa, nap. ur.). Paul se ozbiljno trudio izvući neku korist od svih tih knjiga, ali je na kraju priznao da je pročitao samo „Povijest jedne duše“. Ona ga se najviše dojmila. Uskoro je došla obavijest o smrti John Paula. Poletio je 16. srpnja na bombardiranje Mannheima, oboren je nad Sjevernim morem. Slomljena mu je kralježnica, tri je sata trpio silnu žeđ – voda je pri padu bombardera sva iscurila – i umro. Četvrtog su ga dana drugovi potopili, a peti su dan bili spašeni. Tom je tada napisao jednu od najdirljivijih svojih pjesama: „U smrt brata“. (Tu smo pjesmu objavili u prošlom broju Jeke, nap. ur.).
Merton je umro 1968. g. nesretnim slučajem od udara električne struje za vrijeme međureligijske konferencije monaha kontemplativaca u Tajlandu kojoj je prisustvovao. Bile su mu 53 godine. 10. prosinca imao je predavanje na temu „Marksizam i monaške perspektive“. Napuštajući dvoranu poslije predavanja reče: „Ja ću sad nestati“ („so I will disappear“) i otišao u svoju sobu. Ispod sobnih vrata bila je oštećena električna žica. Merton je otišao pod tuš: lokva vode što je nastala na tlu dosegla je neizoliranu žicu – i kad je golom nogom stao u vodu, dobio je smrtonosni udar električne struje i srušio se uhvativši se za električni ventilator koji je na nj pao. Umro je točno 27 godina nakon svog ulaska u trapiste.
Mnogi su se tada sjetili njegovih posljednjih (proročkih?) redaka u „Brdu na sedam katova“ kojima je prije 24 godine finim meditativnim načinom zamišlja kako mu Bog govori:
„...I pošto budeš unekoliko hvaljen i voljen, oduzet ću ti sve svoje darove i svu ljudsku ljubav i svaku hvalu...pa ćeš tada spoznati samoću koju dugo želiš. I tvoja će samoća donijeti velik plod dušama koje na zemlji nećeš vidjeti.
Ne pitaj me kad će to biti, ili gdje, ili kako. To nije važno, i neću ti odgovoriti. Nećeš znati dok ti se ne dogodi...te postaneš brat Božji i spoznaš Krista spaljenih ljudi.“
Sjetili su se tada i riječi koje je tog dana rekao jednoj redovnici: „Danas se od nas traži – ne toliko da o Kristu govorimo - koliko da mu dopustimo u nama živjeti...da ga ljudi uzmognu naći osjećajući kako u nama živi.“
Otada pa do danas njegova se djela stalno prevode i danas ih ima prevedenih na više od 30 jezika.
***
Izvori:
1. http:/www, spiritualtravels.info/articles-2/north-america/kentucky-a-a-thomas-merton-tpour/thomas-merton-biograph
2. http://en.wikipedia.org/wiki/Thomas_Merton
3. http:/www.essortment.com/thomas –merton.biography-20624.html
4. http://www.merton.org/chrono.htm
5. Patrick Hart, „Thomas Merton – monah“, Biblioteka „Svijetla točka“, Zagreb,1979. str. 169-189.
