William Johnston, SI (1925.-2010.)

William Johnston rodio se 30. srpnja 1925. godine u Belfastu u Sjevernoj Irskoj. Dječaštvo mu je obilježeno vjerskim sukobima što je bilo jednim od razloga selidbe obitelji u Liverpool i pohađanju dobre isusovačke škole Sv. Franje Ksaverskog. No već početkom rata 1940. godine vratio se u Belfast gdje je završio školovanje i počeo razmišljati o ulaženju u Isusovački red što je i ostvario 1943. godine u Dublinu. U prvim godinama svećeničkog formiranja u njemu se razvijala želja za upoznavanjem drugih podneblja, kultura, a sve u vidu misionarskog rada širenja Isusovog učenja. U Japan je došao 1951. godine u sklopu namjere Katoličke crkve i Isusovačkog reda za pokrštavanjem tamošnjeg stanovništva. Započinje kao učitelj engleskog jezika na sveučilištu Sophia u Tokiju(3) i sluša predavanja na sveučilištu Shankujii. Međutim, dolaskom o. Pedra Arrupea (1907.-1991.) na čelo japanske provincije Isusovačkog reda (1958.) odnos prema japanskoj kulturi i tradiciji se promijenio. Postao je otvoreniji, prijateljskiji i zainteresiraniji kao nikada prije.(4) I Johnstonov se odnos prema Japanu promijenio na sličan način. No njega je uz tradiciju sve više počelo privlačiti mistično učenje zena (budizma) u kojemu je, zajedno s učenjima Ivana od Križa i Oblaka neznanja, pronalazio važne odgovore na svoja duhovna iskustva u molitvi. Osobito ga se dojmio pionirski rad koji je u tom smjeru vodio o. Hugo Enomiya Lasalle (1898.-1990.) za koga je na jednom mjestu napisao: «U njemu vidim proroka 20. stoljeća koji stoji uz bok drugim pionirima kao što su Thomas Merton i Bede Griffiths». Na osmodnevnom tečaju (povlačenju) koje im je Lasalle održao krajem 1956. godine, Johnston se prvi puta u praksi susreo s njim i s njegovim pristupom rada na Ignacijevim duhovnim vježbama koje je vodio na jedinstven način, pod snažnim utjecajem zen seshina(5), s mnogo tišine i neobično malo referenci iz Svetog pisma. Na jednom od razgovora pitao je o. Lasallea: «Gdje je Krist u zenu?», a on je odgovorio: «Oče, prakticirajte zen i naći ćete Krista!». To je bilo revolucionarno stajalište jednog katoličkog svećenika, k tome i isusovca. Ali, svi proroci su na određeni način bili i revolucionari. Jedino su tako mogli pomicati granice i upućivati na nove smjerove razvoja u budućnosti. On je otvorio vrata, a mladi William objeručke je prihvatio ponuđeno i stupio na, do tada, neistražen put istraživanja zena i njegovog povezivanja s duhovnim iskustvima kršćanskih mistika. Njegov duhovni put bio je zapečaćen, kao što je bilo zapečaćeno i svećeništvo nakon završenih teoloških studija 24. ožujka 1957. godine.
__________________________
(3) Sophia sveučilište osnovano je 1913. godine kao specijalna visoka škola koja je imala tri odjela: filozofije, trgovine i njemačkog jezika i književnosti. 1928. godine i službeno postaje sveučilište. Važna reorganizacija dogodila se 1948/9. godine kada je otvorena stranim studentima, te se i dio predavanja počinje odvijati na engleskom jeziku.Danas je to studentski kampus od 12 zgrada, s 11 fakulteta koji pokrivaju široki spektar društvenih i humanističkih znanosti.
(4) Iako to podsjeća na prvo doba pionira misionarskog međureligijskog dijaloga u Indiji, Kini i Japanu koje su predvodili Matteo Ricci, Roberto de Nobili i Allesandro Valignano. A o. Aruppe je postao i general isusovačkog reda 1965. godine.
(5) Taj je način usvojio drugi značajan japanski isusovac o. Kakichi Kadowaki koji i danas na taj način vodi tečajeve u Japanu.

Sljedeće godine Johnston je otišao u Rim da bi na Gregorijani nastavio studij. Ali izdržao je samo 6 mjeseci. Međutim, iako je boravak u Rimu bio tako kratak, dogodili su mu se ključni obrati u razmišljanjima i stremljenjima zahvaljujući duhovniku o. Michelu Ledrusu kojega je imao sreću susresti.(6) O tome je na jednom mjestu zapisao: «Tih (prvih, op.a.) sedam godina u Japanu me u potpunosti promijenilo; ali kratki boravak u Rimu me promijenio još i više. To je vrijeme označilo revoluciju u mom životu.» Ona ga je odvela na daljnjih šest mjeseci studiranja na Katehetskom institutu Lumen vitae u Bruxellesu gdje se sve više posvećuje proučavanju psihologije (osobito djela Carla Gustava Junga), kršćanske mističke tradicije (sve više prakticira Isusovu molitvu), ali i azijske, kao što je to na primjer Transcendentalna meditacija (TM) indijskog gurua Maharishi Mahesh Yogija.(7)

Već je sasvim jasno da duhovni tragatelji danas nisu zainteresirani za ono što im mi (isusovci, op.a.) nudimo. Ako ljudi traže mistično iskustvo, kako ih mi možemo privoliti da rade s tri moći duše (razum, pamćenje i volja) i da razmišljaju o tri vrste ljudi?... Trebamo znatno više pažnje posvećivati meditaciji i molitvi u šutnji.???

U Japan se konačno (i zauvijek) vratio 1960. godine gdje ga je čekalo mjesto predavača na Sophia Univerzitetu u Tokiju. Vrijeme je posvećivao intenzivnom proučavanju Oblaka neznanja koje ga je odvelo prema odluci o pisanju doktorske disertacije s nazivom «Mistika Oblaka neznanja» («Mysticism of the Cloud of Unknowing»).(8) O. Tony Evangelista kao mentor bio je zadovoljan njegovim radom. Uskoro je bila i tiskana kao istoimena knjiga s predgovorom tada uglednog i cijenjenog proučavatelja i promicatelja mistike Thomasa Mertona. U vezi priličnog uspjeha koji je knjiga ostvarila Johnston je jednom rekao: «I nakon 40 godina Fordham University Press još uvijek tiska knjigu za koju mi mnogi govore da je moja najbolja knjiga. Iako se ja s time ne bi složio, oni me uvjeravaju da je.» Također, u to je vrijeme započeo prve ozbiljnije kontakte sa zenom u čemu mu pomaže o. Heinrich Dumoulin(9), jedan pod najboljih poznavatelja zena među zapadnjačkim (i osobito kršćanskim) učenjacima.
__________________________
(6) Michel Ledrus bio je jedan od rijetkih duhovnika onog vremena, osobito među svojom subraćom, koji je inzistirao na tome da je sv. Ignacije želio od svojih duhovnih sinova da budu mistici! A Johnston sam dodaje: “Sv. Ignacije nije proveo svoj život prakticirajući Duhovne vježbe!”
(7) Maharishi Mahesh Yogi (1914.-2008.) duhovni je učitelj pokreta Transcendentalne meditacije (TM) koji je započeo 1955. godine na poticaj svog učitelja swami Brahmananda Saraswatija kao oblik bespredmetne meditacije temeljene na drevnoj indijskoj tradiciji advaite vedante, vedske mudrosti, te osobito Bhaghavat Gite.
(8) Riječ mysticism prevedena je s riječi mistika jer je bliža duhu hrvatskog jezika te nosi šira i dublja značenja od riječi misticizam.
(9) Heinrich Dumoulin (1905.-1995.) istaknuti je isusovački teolog, profesor na Sophia univerzitetu u Tokiju i osnivač Instituta istočnjačkih (orijentalnih) religija. Ubrzo nakon završetka studija i ređenja 1935. godine dolazi u Japan, te pod vodstvom Huga Enomiye Lasallea počinje proučavati zen budizam. Njegova knjiga Zen Buddhism: A History (2 sveska) klasik je duhovne literature na tom području.

Njegov sljedeći veliki projekt bio je prijevod knjige Tišina (Chinmoku, jap.) japanskog pisca Endo Shusakua usprkos priličnom protivljenju dijela subraće (naime, roman problematizira vrijeme prve evangelizacije Japana na početku 17. stoljeća, neuspjeh koji su prvi misionari doživjeli, te apostrofira (doduše na različitim nivoima razumijevanja tog problema) problem otpadništva od isusovaštva i katoličanstva općenito). Iako nije bio profesionalni prevoditelj knjiga je doživjela veliki uspjeh u Japanu, a njezin autor postao poznat u cijelom svijetu.(10)

Nakon mnogo godina provedenih u Japanu vjerujem da Japanci sada mogu prihvatiti Boga kršćanskih kontemplativaca i mistika. To je Bog koji je prisutan u dubinama svemira dajući postojanje svim stvorenjima/stvarima. To je Bog kojeg susrećemo u tišini kontemplativne molitve. Zahvalan sam Shusaku Endou koji mi je ukazao na taj aspekt Boga.(11)

Slijedilo je razdoblje daljnjeg produbljivanja dijaloga sa zenom kojeg nastavlja na dva načina: u praksi, prakticirajući kontemplativnu molitvu koristeći neke važne momente shikantaze(12), dok u teoriji nastoji protumačiti osnovne poveznice dvije religiozne i duhovne prakse pišući knjigu Kršćanski zen i Točka mirovanja: razmišljanja o zenu i kršćanskoj mistici 1970. godine. Također, jedan je od sudionika međureligijskog dijaloga u kojemu s kršćanske strane sudjeluju još i isusovci Hugo Enomiya Lasalle i Heinrich Dumoulin kao osnivači, te isusovac Kakichi Kadowaki, dominikanac Shigeto Oshida (1922.-2003.), karmeličanin Ichiro Okamura, uz povremeno prisustvo Raimona Panikkara (1918.-2010.) i kvekera Douglasa Steera. U to vrijeme pohađao je i sesshine(13) velikog učitelja Yamade Koun Roshija(14) u Kamakuri(15). Ipak, nakon određenog vremena uvidio je da to nije njegov put. Roshi ga je s razumijevanjem potaknuo da traži svoj put koji on sam opisuje ovim riječima:

Moj prekid s Yamada Roshijem bio je značajan. Razjasnio mi je što stvarno želim – slijediti sv. Ivana od Križa i Oblaka neznanja utemeljenih na Svetom pismu. To je ono što sam želio oduvijek. Sada mi je postalo kristalno jasno. Nadalje, uvidio sam da imam još mnogo toga naučiti od budizma, osobito na putu pročišćenja. Još mnogo imam naučiti o disanju, položaju tijela, o ulaženju u dublja područja svijesti i o sutrama, naročito o Sutri srca.(16)

__________________________
(10) Nedavno (2010.) je knjigu izdao Profil u prijevodu Mije Pavića.
(11) Autobiography, str. 111.
(12) Shikantaza ili «samo sjedenje» najbolji je pojam koji donosi cjelovitost prakse u zenu.
(13) Sesshin je termin iz zena koji odgovara našem terminu tečaja, odnosno povlačenja (u trajanju 5-7 dana).
(14) Yamada Koun Roshi (1907.-1989.), čuveni zen učitelj škole Sanbo-Kyodan. Kao i njegov učitelj Yasutani Roshi prije njega, nastavio je odvajati ovu zen liniju od tradicionalnih na način da je uklanjao zabranu pristupanja laika učenju zena, te prihvaćanjem kršćana za učenike. Među poznatijim učenicima koji su postali i učitelji (roshiji) ističu se o. Hugo Enomiya Lasalle, o. Willigis Jäger, Ruben Habito, Robert Aitken, o. Niklaus Brantschen, s. Ludwigis Fabian, s. Elaine McInnes i dr.
(15) Kamakura je grad u provinciji Kanagawa u Japanu, 50-tak kilometara južno od Tokija. U povijesnom periodu Kamakura (13.st.) bio je glavni grad Japana i 4. najveći grad na svijetu (200.000 stanovnika). Poznat kao jedan od najvećih središta zen budizma s pet velikih hramova.
(16) Autobiography, str. 136. Sutra srca punog naslova „Srce savršenstva transcendentne mudrosti“ („Prajnaparamita Hrdaya“, sanskrt) jedan je od najpoznatijih budističkih tekstova.

Sredinom 1970-tih počeo je voditi duhovne vježbe bazirane na četverotjednim duhovnim vježbama sv. Ignacija, ali sa naglašavanjem kontemplativne dimenzije (što znači sa malo diskurzivnog mišljenja i vizualizacija, a mnogo zadubljenosti i šutnje) jer je shvatio da one «imaju određenu vrijednost za početnike, ali se na kraju trebaju prevladati te ući u područje kontemplacije.»(17) Osim tih dugotrajnijih povlačenja drži i tjedna predavanja na Sophia sveučilištu s temom meditacije upotpunjenih s praktičnim vježbama. Iako su mnogi u to vrijeme željeli učiti zen meditaciju, Johnston je podučavao svoju varijantu, kako ju je nazivao, «meditaciju na koju je utjecao zen ali koja je namijenjena svima – kršćanima, budistima, agnosticima.»(18) I kroz nju rad na temeljnom načelu kršćanske mistike koju je on pronašao kod Nikole Kuzanskog, a koju su potvrđivali svi veliki mistici, a ono je – podudaranje (jedinstvo) suprotnosti. Jer jedino na toj ne-dualnoj razini stvarnosti, svijesti, postoji mogućnost prodiranja u tajne Evanđelja. Odaziv je bio velik. Kao i uspjeh koji ga je sljedeća dva desetljeća vodio po cijelom svijetu koji je bio željan takve poruke i takve poduke.

No usporedno s vrlo aktivnim, vanjskim životom u unutrašnjem životu doživljavao je veliku preobrazbu. «Činilo mi se da se u meni počela buditi nova dimenzija energije, nova razina svjesnosti zbog koje nikako nisam mogao zaspati. Ali nisam ostajao nemirno se vrteći u krevetu. Ležao sam u savršenoj, dubokoj tišini. Bilo je to iskustvo ispražnjenosti (nothingness, eng.), tamnoj praznini u dubinama mog bića.»(19) U tom je stanju proveo pet(!) godina, nakon koje mu se san počeo vraćati. Pet godina gotovo bez sna! Kako sam kaže, ono što ga je u to kritično vrijeme održalo na životu i pri normalnoj svijesti bili su – svakodnevna molitva sa svojom riječi, sa svojim disanjem, ili jednostavno ostajanje u tišini.
__________________________
(17) Isto, str. 142.
(18) Ona je značila: sjedenje u šutnji (u lotosu, polulotosu ili na stolici), svjesno disanje abdomenom i ponavljanje svete riječi. Autobiography, str. 151. Danas je po toj praksi najpoznatiji njegov kolega i prijatelj, isusovac o. Kakichi Kadowaki.
(19) Autobiography, str. 190.

To je iskustvo bilo ključno u njegovu životu jer mu je definitivno potvrdilo životni put i odabir. Življenje kontemplativne dimenzije Evanđelja u teoriji i praksi, pomoć drugima na duhovnom putu, uz poštovanje i proučavanje drugih mističnih tradicija koja mogu donijeti tako mnogo kršćanskoj praksi.

Kakvu zaslugu treba dati Istoku što nam je približio razumijevanje naše vlastite kršćanske poruke!(20)
Vjerujem da je jedino u i kroz mistiku (i mistično iskustvo) moguć dijalog kršćanskog Zapada s Istokom, ali i da je put mistike, put budućnosti.(21)

Nakon umirovljenja 1990. godine posvetio je život podučavanju kontemplativne molitve. Na jednom od takvih seminara koje je u Kanadi održao na poziv o. Laurencea Freemana, voditelja Svjetske zajednice kršćanske meditacije, uvidio je drugu važnu karakteristiku koja će odrediti crkvu budućnosti – da je ona u rukama laika. Laika koji u brojnosti daleko nadmašuju zaređene u potrazi za kontemplativnim iskustvima.

To je također i vrlo plodonosan spisateljski period koji završava sjajnom autobiografskim djelom Mistično putovanje. U njemu je na vrlo otvoren i iskren način pisao o svojim poteškoćama na duhovnom putu, o traženjima u tamnim noćima i pronalaženjima u periodima ispunjenima svjetlosti, o nevjerojatnom snažnom duhovnom iskustvu buđenja životne energije kundalini (u indijskoj) ili unutrašnjoj vatri ljubavi (u kršćanskoj tradiciji),(22) o konačnom smirenju svih dvojbi u jedinstvu suprotnosti koje objedinjuje znanje o nespoznatljivom Bogu i bezuvjetnu ljubav koja je u izvor svog života na Zemlji i u Svemiru. Ta je knjiga gotovo bila kao osobna duhovna oporuka jer je nekoliko godina kasnije umro, 12. listopada 2010. godine u 85. godini života.
__________________________
(20) Isto, str. 155.
(21) Isto, str. 199.
(22) Johnston upotrebljava oba pojma, ponovno sa željom da poveže dva svijeta, dva duhovna puta, Istoka i Zapada.

Johnstonova karijera kao pisca označena je brojnim knjigama s temom mistike i mistične teologije kao što su:

The Mysticism of the Cloud of Unknowing (Mistika Oblaka neznanja), Image, 1996. 1975
The Still Point: Reflections on Zen and Christian Mysticism (Točka mirovanja: Osvrti na zen i kršćansku mistiku), Fordham University Press, 1975.
Silent Music: The Science of Meditation (Muzika tišine: Znanost meditacije), Collins, 1974. i 1997.
The Inner Eye of Love: Mysticism and Religion (Unutrašnji pogled (oko) ljubavi: mistika i religija), Collins, 1974. i 1997.
The Mirror Mind: Zen-Christian Dialogue (Zrcalni um: zen-kršćanski dijalog), Harper, 1984., 1990.
Mistična teologija: znanost ljubavi, Demetra, Zagreb, 1997.; Mystical Theology: The Science of Love, HarperCollins, London, 1995.
Being in Love: A Practical Guide to Christian Prayer (Biti u ljubavi: Praktični vodič kršćanske molitve), 1999.
Christian Zen (Kršćanski zen), Fordham Umiversity Press, 1997.
Arise, my Love: Mysticism for a New Era (Probudi se, moja ljubavi: mistika za novo doba), Orbis, New York, 2000.
Mystical Journey: An Autobiography (Mistično putovanje: autobiografija), Orbis, New York, 2006.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (5709)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4050)
• Hipokrizija (3627)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3499)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3426)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)