Ćudoredna ne-dopustivost smrtne kazne

Uvod

Problematika smrtne kazne je takvog karaktera da izaziva najviše olako izrečenih sudova, da gotovo svi sa svojim provizornim uvidima polažu zahtjev na kompetenciju, da je razvodnjena vododjelnica između relevantnog i irelevantnog prosuđivanja. Razloge takvom stanju valja tražiti u izazovnosti same problematike poradi koje se svatko smatra izazvanim da se očituje u tom pogledu kao i u njezinoj navezanosti na ono što je u svakom čovjeku ljudsko (u individualnom i socijalnom smislu). Ova subjektivna pogođenost objektivnim karakterom smrtne kazne uzrokuje posvemašnji zaborav činjenice da se relevantan uvid o smrtnoj kazni, kao i o svakom drugom predmetu mišljenja, može doseći samo putem misaonosti, koja sama sobom svjedoči o procjepu između nje i instinktivne reakcije, izazvanog očitovanja. Hegel je smatrao da nijedna stvarnost nije toliko kruta, a da se ne bi rastvorila pred umom koji o njoj ustrajno razmišlja, ali ono o što se ljudi prigodom prosuđivanja o smrtnoj kazni spotiču nije krutost nje kao predmeta mišljenja, već upravo njezina prividna rastvorenost. Stoga nas i u ovu prividnu rastvorenost može uvesti jedino ustrajno razmišljanje, a ne formulacije koje nas zadržavaju na razini privida.

Primjer takvih formulacija je izazvano (instinktivno) očitovanje o etičkoj opravdanosti ili neopravdanosti smrtne kazne. Samo očitovanje „za“ ili“protiv“ smrtne kazne je najniža razina koja uopće ne počiva na refleksiji; navesti razloge u prilog jedne od tvrdnji je nešto viša razina, ali koja još ne postaje prava refleksija; tek ako je se kadro povući relacije od problematike smrtne kazne kao ishodišta sve do njezinih najudaljenijih i najbližih povezanosti, tek tada se polaže pravo na relevantan sud. U ovom radu se želi očitovati svijest o ispravnom pristupu, kojeg smo dosada dosljedno sproveli na području estetike, ali sama realizacija te svijesti zahtjeva više ustrajnosti. Stoga se bojimo da nećemo posve nadići laičko prosuđivanje o smrtnoj kazni, premda se obvezujemo da ćemo, kada nam to vrijeme dopusti, ustrajnost usmjeriti ne samo na problematiku smrtne kazne, već i na njezine povezanosti – a to su prije svega etičke.

Granice problema i refleksije

Potrebno je najprije jasno ocrtati granice problema i uputiti na refleksiju koja je nadležna za njegovo rješavanje. Riječ je o smrtnoj kazni, o smrti kao kazni za odgovarajući prijestup. Zločinom se sam čovjek stavlja izvan spleta vječnih obaveza koji svako ljudsko biće povezuje s ostalima. Takav se čovjek u društvo može ponovo vratiti samo kaznom, i to potpuno samo ukoliko se i sam s tim slaže. Kod smrtne kazne već ne može biti govora o povratku pojedinca u društvo, već o njegovom posvemašnjem isključenju iz društvene zajednice. Vidimo da je smrtna kazna granični slučaj same kazne uopće i na nju se može primijeniti malo toga, što inače vrijedi za svaku drugu vrstu kazne. Tu nema mjesta za govor o kazni kao odgojnoj mjeri, kao odjelotvorenju pravednosti u samom zločinitelju itd.

Ono što zločinitelj prestupa ujedno upućuje i na nadležnu refleksiju. Kada bi se radilo samo o prijestupu društvenih, državnih, pravnih zakona i paragrafa, društvo, država i pravo bili bi sasvim dovoljni za konačan sud o smrtnoj kazni. Ali kod smrtne kazne prijestup ne možemo misliti samo unutar granica pravnih normi, već je bjelodan zahvat u sferu etike, što izaziva filozofski pristup problemu. Na to nas upućuje već i opravdanost opstojnosti samih pravnih normi, koji sami po sebi ne bi ništa značili, ako ne bi regulirali nešto, što opstoji prije njih kao njihova pretpostavka. To „nešto“ je etičko ustrojstvo čovjeka kao osobe i kao bića zajednice (ens sociale). S druge strane, uzimanje i područja etike kao daljnjeg smjerokaza prema transcendentnoj stvarnosti ne mora nas obvezivati u promišljanju problematike smrtne kazne, štoviše, prijevremeno svraćanje pozornosti na to može samo škoditi oštrini refleksije, a njegovo prolongiranje se ne mora uopće odraziti u vidu uzajamnog nesuglasja etičke i teološke refleksije. Prevaga ka kvalitetnom razrješenju problematike smrtne kazne može doći samo od filozofske etičke refleksije, jer njezina osnova u sebi objedinjuje i pretpostavke za pravne formulacije kao i za teološku nadgradnju. Svaki drugačiji pristup u startu bi se izlagao opasnostima raznoraznih jednostranosti.

Teorija gubitka prava (Rechtsverwirkungstheorie)

Gustav Ermecke u obrani teorije gubitka prava na početku izlaže neke metodske stranputice u raspravama o smrtnoj kazni danas. Prije nego što se suočimo sa samom teorijom gubitka prava i naknadnim njezinim pobijanjem, uzeti ćemo u obzir ove stranputice kao orijentire koji nas štite od zablude.

Metodske stranputice

1. „Prva metodska stranputica počiva na tome što prodorni i neovladani argumenti iz osjećaja okrnjuju ili zaprječuju spoznaju ćudoredne istine i vrijednosti.“ Prevelika određenost osjećajima, koja je prisutna u raspravama o smrtnoj kazni, zaprječuje stvaran susret sa činjenicama i vrijednostima, jer lumen rationis dolazi do isključenja.
2. „Druga metodska stranputica u današnjoj diskusiji sastoji se u miješanju dvaju posve različitih pitanja: prvoga o ćudorednoj dopustivosti smrtne kazne i drugoga o njezinoj praktičnoj primjeni.“ U raspravama je često prisutno argumentiranje pro et contra primjene smrtne kazne sada i ovdje kao argumentiranje pro et contra ćudoredne dopuštenosti smrtne kazne općenito.
3. Napokon, rasprava o smrtnoj kazni opterećena je ne samo raznim teološkim, već i filozofsko-antropološko-socijalnim osnovama; jer ono što je društveno dopušteno ovisi od predodžbe zajednice. Gdje je država samo ovosvjetski orijentirana i sekularizirana, gdje nema mjesta za Boga, gdje je čovjek shvaćen individualistički ili kolektivistički, tamo nema mjesta za ćudorednu opravdanost smrtne kazne, tamo se smrtna kazna odbacuje ili počiva na pukim utilitarističkim mjerilima.

Nedostatno zasnivanje smrtne kazne

G. Ermecke ističe induktivnu i deduktivnu metodu kao nedostatne za zasnivanje smrtne kazne, pa predlaže metodu ontološke redukcije. „Poredak bitka i (s njim stvarno istovjetan) poredak vrijednosti su fundament ćudorednog poretka.“ Kao kriva zasnivanja smrtne kazne navodi:
1. Iz opće prevencije. Pod prevencijom se ovdje ne misli na izvršenje smrtne kazne nad potencijalnim njezinim zaslužiteljima, već je motiv zastrašivanje javnosti sa izvršenjem smrtne kazne nad već aktualnim zaslužiteljem. „Tako je važna ova svrha, da ona on ne može kao posve relativana opravdati apsolutnu kaznu, niti smije čovjek takvoj zacijelo uzvišenoj socijalnoj svrhi biti podređen, pogotovu onda kada se radi o njegovom životu i smrti.“
2. „Budući da čovjek nije dekorativni dio države, njegova smrt kao kazna ne može se opravdati niti s vrijednošću ili zahtjevima dostojanstva države.“ Mora se poštivati činjenica da je čovjek „stariji“ od države. Niti dostojanstvo niti zadaća države da štiti javni red ne mogu sami po sebi opravdati smrtnu kaznu.
3. Niti povratak u ravnotežu ćudorednih normi i ćudorednog poretka ne mogu biti dovoljan razlog za opravdanje smrtne kazne. „Prijestupnik ne povrjeđuje apstraktni poredak normi, već poredak bitka u kojem se norme trebaju ostvariti.“

Etičko zasnivanje smrtne kazne na principu gubitka prava

Na djelu je metoda ontološke redukcije, ide se prema samom fenomenu kazne na ontološkoj osnovi. „Zločinitelj svojim prijestupom niječe društvenu cjelinu čiji je on član. U mjeri u kojoj on cjelinu niječe, on nužno niječe i svoje članstvo u njemu.“ Odgovor države na njegovo zlodjelo je samo potvrda onoga, što je prijestupnik svojim zlodjelom prethodno sam potvrdio. Tako je na djelu samoisključenje iz zajednice. Ne radi se o tome, da se prijestupniku oduzima život, jer je on nekom drugom oduzeo život, jer bi to bio princip osvete „oko za oko, zub za zub“;“već se radi o tome, da se prijestupnik svojim djelom kojim niječe egzistenciju svojih žrtava susreće sa zajednicom i sebe iz nje istim djelom ipso facto sam isključuje.“ Iz toga proizlazi načelna ćudoredna dopustivost smrtne kazne, koja ne počiva niti na retributivnim niti na utilitarističkim argumentima, već na principu mogućnosti da čovjek proigra vlastito pravo na život u zajednici.

Kritika teorije gubitka prava

Najprije valja ukazati na prostor koji uopće omogućuje kazni da opravda vlastitu prisutnost u reguliranju međuljudskih djelovanja. Riječ je, dakako, o samim osnovama etike, jer samo usklađenost kazne sa etičkim osnovama može joj donijeti opravdanje. Etičnost se javlja kao odnos između svijesti (osviještenosti) i ljudskog djelovanja; da bi se nečije djelovanje moglo etički prosuđivati neophodno je ispuniti dva uvjeta: osviještenost tog djelovanja i njegova etička diferencija. Ako je djelovanje etički indiferentno ili ako nije osviješteno ili ni jedno ni drugo, prostora za etičko prosuđivanje tog djelovanja nema. Djelovanje je etički diferentno, ako se iz njega može raspoznati ćudoredna kvaliteta djelatelja, odnosno ako tu ćudorednu kvalitetu djelatelja bilo pospješuje bilo okrnjuje, a osviještenost djelovanja u sebi uključuje znanje o njegovoj etičkoj diferenciji (koja u sebi uključuje mogućnost da to djelovanje bude etički bilo pozitivno bilo negativno) kao i slobodu da se ono poduzme. Prostor za kaznu kao regulatora međuljudskog djelovanja (svako etički diferentno ljudsko djelovanje je ujedno i međuljudsko) stvara se upravo u onim slučajevima kada nastane procjep između osviještenosti etički diferentnog djelovanja i stvarnog djelovanja koje protuslovi njegovoj osviještenosti s obzirom na njegovu pozitivnost ili negativnost. Kazna se uključuje kao mehanizam za nadvladavanje tog procjepa u ljudskom djelovanju. Krivo bi bilo poimanje kazne kao one koja čovjeku treba povratiti osviještenost (o etičkoj diferenciji nekog djelovanja i nepravilno zauzetom stavu u konkretnom djelovanju s obzirom na njegovu etičku pozitivnost i negativnost) izgubljenu uslijed psiholoških, socioloških i inih razloga, jer odsutnost osviještenosti oduzima i samu mogućnost da se kazna etički opravdano uprisutni.

Sada se opravdano postavlja pitanje o samoj mogućnosti takvog procjepa u ljudskom djelovanju. Kako je moguće djelovanje u kojem djelatelj ima punu osviještenost o njegovoj etičkoj diferenciji s obzirom na pozitivnost i negativnost, a koje se u svom ostvarenju sa tom osviještenošću mimoilazi?! Vidimo da se punina osviještenosti djelovanja posve kosi sa mogućnošću da se ta osviještenost u stvarnom djelovanju dokine ili da joj se proturječi. Izlaz iz ove nemogućnosti je moguć samo ako pretpostavimo mogućnost okrnjene osviještenosti i prostor te okrnjenosti biva leglo stvarnog djelovanja koje se kosi sa preostalim dijelom osviještenosti.

Punina osviještenosti ne dopušta mogućnost da joj se djelovanje suprotstavi, a isti je slučaj i sa njezinom posvemašnjom odsutnošću. Tako nam se punina osviještenosti i punina njezine odsutnosti postavljaju kao granice unutar kojih je uopće moguće djelovanje koje je istodobno i osviješteno i dieferentno s obzirom na njegovu negativnost. To su ujedno i granice prostora za pristunost kazne. Djelovanje koje je diferentno po svojoj negativnosti, uvlači se u ljudsku osviještenost posredstvom njezinog okrnjenog dijela, a taj dio anulira nepomirljivost tog djelovanja i same osviještenosti. Kazna tada okrnjenu osviještenost želi povratiti u stanje pune osviještenosti, kako bi se uvidjela njezina nepomirljivost sa ostvarenim djelovanjem.

Iz toga vidimo da je kazna opravdana tek kad je prisutna trodjelna struktura: osviještenost, njezina okrnjenost i djelovanje koje je diferentno po svojoj negativnosti. Sama dvodijelna struktura od osviještenosti i diferentnog djelovanja po svojoj negativnosti onemogućuje opravdanost kazne, i to:

a) u slučaju pune osviještenosti, tvrdi se nemogućnost etički diferentnog djelovanja po svojoj negativnosti, i
b) u slučaju posvemašnje odsutnosti osviještenosti, tvrdi se nemogućnost etički diferentnog djelovanja uopće.

Slučaj pod a) može nekome zamirisati na sokratovsko poistovjećivanje znanja i vrline, ali stanje pune osviještenosti uzimamo tako da, ne samo onemogućuje odabir zla pod vidikom dobra, već je na djelu svojevrsna odsutnost samog izbora u običnom smislu riječi, na djelu je izbor koji se preobrazio u postojanost. Mogućnost odabira zla pod vidikom dobra moguća je samo u intervalu okrnjene osviještenosti.

Najstroža kazna

Smrtna kazna se običnom mišljenju nameće kao najstroža kazna, a filozofska refleksija će pokazati da je to uistinu tako. Igor Primorac definira kaznu kao zlo namjerno naneseno, kao zlo, počinitelju krivičnog djela putem ljudskog djelovanja koje je za to ovlašteno zakonskim poretkom čije je zakone počinitelj prekršio. Trenutno ćemo apstrahirati od Primorčevog uskog zanimanja za kaznu koja izvire jedino iz kršenja zakonskog poretka, nego ćemo se zadržati na mogućnosti da se kazna odredi kao zlo.

Treba svakako uzeti u obzir razliku između fizičkog i moralnog zla, njihovog međusobnog odnosa kao i njihovog odnosa prema kazni. Sprovedbom kazne prisutno je fizičko zlo kako na intencionalnoj razini nalogodavaca i izvršioca kazne tako i na razini učinka na osobu koja se kažnjava. Prostora za moralno zlo, kod ispravno shvaćenog pojma kazne, nema. Ali kada mislimo na razlog kažnjavanja, ne možemo ga misliti a da ne objedinimo prisutnost i fizičkog i moralnog zla (naravno, ukoliko uopće želimo imati osnovu za problematiziranje odgovornosti za učinjeni prijestup, pa onda i prostor za kažnjavanje). Fizičko i moralno zlo, koji su kod prijestupnika objedinjeni i očitovani u njegovom prijestupu, razdvajaju se kod kažnjavanja. Kažnjava se fizičkim zlom prijestup koji u sebi uključuje i fizičko i moralno zlo, da bi se postiglo moralno dobro, odnosno osvješćenje kažnjenika glede vlastitog prijestupa. Prijestupom se objedinjuje fizičko i moralno zlo, a kaznom se zlo fizičkog kažnjavanja obrazlaže moralnim dobrom kažnjenika. Kazna mora u sebi uvijek sačuvati prostor za prisutnost moralnog dobra, bez obzira na veličinu bilo fizičkog bilo moralnog zla koji kaznu motiviraju.

Budući da se kazna smije kretati samo unutar granica fizičkog zla, nije teško uočiti da je za čovjeka najstroža kazna ona, koja mu oduzima mogućnost fizičke egzistencije, a to je smrtna kazna.

Najneetičnije djelo

Iz razmotrenog odnosa između osviještenosti i negativno diferentnog djelovanja proizlazi predodžba o najneetičnijem djelu koje bi ujedno zasluživalo i najstrožu kaznu. Ta se predodžba kosi sa uobičajenom ljudskom predodžbom o tim stvarima. Ljudi su obično skloni mjeriti nemoralnost zlodjela samo po samom zlodjelu, ne dovodeći ga u svezu sa stupnjem njegove osviještenosti. Ako je riječ o višestrukom ubojstvu, silovanju i krađi objedinjenim u jedan zločin, ljudi su skloni to proglasiti vrhuncem zločinstva i neetičnosti. Nasuprot tome, ako se radi o potihom potkradanju, verbalnim obračunima, prometnim prekršajima i sl. ljudi su skloni tim djelima ne samo progledati kroz prste, već ih i pravdati. Pritom se smeće s uma druga važna komponenta neophodna za etičko prosuđivanje, a to je osviještenost djelovanja. Najneetičnije djelo ne može proizlaziti samo iz težine, negativne diferencije djelovanja, već i iz njegove osviještenosti; tek sinteza tih dvaju elemenata može nas dovesti do najneetičnijeg djelovanja i djela. U pravilu se stupanj težine, negativne diferencije nekog djela ne poklapa sa stupnjem njegove osviještenosti. Naprotiv, što je stupanj negativne diferencije djela veći, to je stupanj njegove osviještenosti manja. Čovjek je daleko prisebniji prilikom potkradanja, nego li prilikom ubijanja, stoga je manjak u stupnju etičke diferencije kod potkradanja nadoknađen viškom u stupnju njegove osviještenosti u odnosu na ubijanje, gdje je višak u stupnju negativne etičke diferencije djela anuliran manjkom u stupnju njegove osviještenosti. Prema tome, ispada da ubijanje uopće ne mora biti neetičnije od potkradanja, naprotiv, vrlo je lako zamisliti obrnutu mogućnost.

Da bismo uopće mogli donijeti odluku o neetičnijem djelu, moramo dati prednost jednoj od komponenata njegove strukturiranosti; bilo osviještenosti, bilo etičkoj diferenciji. Ako ne damo prednost ni jednoj komponenti, tada će sva djela u sferi okrnjene osviještenosti biti apsolutno jednako neetična i etična; jer manjak osviještenosti uvijek je nadoknađen viškom negativne diferencije, i obrnuto. Jedino bi punina osviještenosti i punina njezine odsutnosti iskakali iz te sheme; i to tako da punina osviještenosti predstavlja puninu postojanosti, a punina njezine odsutnosti puninu nepostojanosti; postojanost bi bila etična (vrhunac etičnosti), a nepostojanost ne bi bila neetična (vrhunac ne-neetičnosti).

Najneetičnije djelo je stoga ono, koje sobom objedinjuje jednak stupanj osviještenosti i diferencije djela po svojoj negativnosti. Nakon njega dolaze ona djela kod kojih je prisutna prevaga osviještenosti nad etičkom diferencijom djela, jer veličina zla ne dolazi toliko od negativne diferencije djela, već više od njegove osviještenosti. Osim toga, kazna opravdava svoju svrsishodnost samo po mogućnostima da bude prihvaćena od strane koja biva kažnjena; a te su mogućnosti svakako veće na strani veće osviješćenosti.

Spoj najneetičnijeg djela i najstrože kazne

Uobičajeno je krivo spajanje najneetičnijeg djela i najstrože kazne, zbog samih krivih predodžbi o njima. Na tom tragu je Seneca, kada zaštitniku zakona propisuje: krajnje kazne neka ostavi za najgore zločine.

Nije, naizgled, teško stvoriti si predodžbu o čovjeku koji bi zasluživao smrtnu kaznu; nije teško niti ukazati na konkretne zločinitelje koji zadovoljavaju takvu predodžbu. Otvorimo li Crnu kroniku, lako ćemo naići na višestruke ubojice, silovatelje, teroriste itd. Normalan i prosječan čovjek se zgraža nad takvim zlodjelima i njihovim počiniteljima i kadar je na licu mjesta potpisati smrtnu presudu. Ovakva reakcija proizlazi iz necjelovitog pristupa konkretnom slučaju; iz zanemarivanja osviještenosti a isticanja samo negativne diferencije djela. Zbir ovih dviju komponenti u svakom djelovanju može biti jednak samo jednom cijelu. A u susretu svijesti prosječnog čovjeka sa informativnim sadržajem Crne kronike taj zbir prekoračuje jedno cijelo. Informacija čovjeku posreduje samo negativnu diferenciju (zlo)djela, a stvarna osviještenost djelatelja se zapostavlja i namjesto nje se nadomeće osviještenost primatelja informacije, koja je, dakako, veća nego osviještenost zločinca prilikom izvršenja zločina. Poradi onog dijela osviještenosti koja prekoračuje zbir od jednog cijela, koji je nužan kod svakog djelovanja, javlja se prekomjerna strogost u etičkom prosuđivanju.

Potrebno je tragati za drugačijim spojem, u kojem će se uzeti u obzir gore iznesene postavke o najstrožoj kazni i najneetičnijem djelu. Takva osnova, ne samo da ne rezultira takvim spojem, već spoj i posve onemogućuje. Za najneetičnije djelo, koje objedinjuje jednak stupanj osviještenosti i negativne diferencije djela uzmimo provizoran primjer prometnog prekršaja, vožnja preko crvenog svjetla na velikom raskrižju. Premda je u stvarnosti moguće stupnjevanje u osviještenosti i kod prometnog prekršaja kao zlodjela, načelno je opravdano dopustiti da prometni prekršaj ima više pretpostavki za ravnotežu između osviještenosti djelovanja i njegove negativne diferencije, nego što je to slučaj sa ubojstvom. Spoj prometnog prekršaja i smrtne kazne odmah nam upada u oči kao apsurdan, jer je kod tog djelovanja stupanj osviještenosti djelatelja još uvijek na nivou koji omogućuje pozitivan utjecaj na njega. Ovdje su primjerene Senecine misli: ... stoga nećemo činiti zlo ni čovjeku zato što je pogriješio, već zato da ne greši, i kazna se nikad neće odnositi na prošlost, već samo na budućnost; kazna ne ljuti, ona čuva. Apsurdnost u opravdavanju smrtne kazne raste razmjerno smanjivanju stupnja osviještenosti u djelovanju i prevagi negativne diferencije djela; i to ne zbog veće mogućnosti pozitivnog utjecaja na djelatelja, već zbog manjeg stupnja neetičnosti njegovog djela.

Tako smrtna kazna ne nalazi opravdanog prostora ni na kojoj razini okrnjene osviještenosti koja omogućuje kaznu uopće, jer veća (okrnjena) osviještenost omogućuje svoju pozitivnu promjenu, a manja (okrnjena) osviještenost onemogućuje veću neetičnost. Tako nam se smrtna kazna očituje kao granica koju samo kažnjavanje ne smije prijeći, a način njegove primjene se treba ravnati prema načelu: strože kazne treba primjenjivati za djela sa većim stupnjem osviještenosti, a manjom negativnom etičkom diferencijom djela; blaže kazne treba primjenjivati za djela s manjim stupnjem osviještenosti, a većom etičkom diferencijom djela. Strože treba kažnjavati prometni prekršaj, nego ubojstvo.

Predodžba za smrtnu kaznu

Ovdje polazimo od pitanja, otkuda uopće da su mogući takvi ljudi koji zadovoljavaju uobičajenu ljudsku predodžbu o zasluženoj smrtnoj kazni? U odgovoru na to pitanje potrebno je ukazati na psihološke i socijalne uvjetovanosti, kao moguće generatore ljudi koji ispunjavaju uobičajenu ljudsku predodžbu o čovjeku koji je zaslužio smrtnu kaznu. Za filozofsku refleksiju suvišna je cjelokupna psihologija i sociologija, osim u onom svom dijelu koji se da sintetizirati u filozofski sud, a taj sud je u pravilu filozofskoj refleksiji dostupan izravno, bez zaobilaznog puta preko sociologije i psihologije. Glede smrtne kazne daju se navesti dva takva suda, jedan kao sinteza psihologije, a drugi sociologije.

1. Generator čovjeka, koji zadovoljava predodžbu o smrtnoj kazni, može biti njegova psihološka uvjetovanost. Ovu psihološku uvjetovanost treba shvatiti široko, sve do teološke nauke o iskvarenosti ljudske naravi istočnim grijehom, gubitku izvorne pravednosti, što rezultira sklonošću prema grijehu, odnosno zlu. Ovo je, dakle, jedan od putova da se ispuni predodžba o čovjeku koji zaslužuje smrtnu kaznu, ali to nipošto nije put da se smrtna kazna načelno opravda. Psihološka uvjetovanost je nešto, s čim se čovjek rađa i što čovjek težnjom prema vlastitom identitetu kroz život nastoji nadvladati. U onom dijelu u kojem čovjekova, naizgled, negativna etička diferencija djela proizlazi iz ovog i samo ovog dijela (psihološke uvjetovanosti), u tom dijelu ljudskog djelovanja nema prostora za etičko prosuđivanje i takvo djelo se svodi samo na negativnu diferenciju, a gubi se atribut «etička». A bez etičke podloge djelovanja, gubi se i podloga za bilo kakvo kažnjavanje.

2. Do ispunjenja predodžbe o zasluženoj smrtnoj kazni možemo doći i preko suda koji sintetizira sociološke uvide o ljudskom životu, a on glasi: generator čovjeka, koji zadovoljava predodžbu o zasluženoj smrtnoj kazni, mogu biti i sami uvjeti društvenog života. Sam društveni život ovdje treba shvatiti u svim njegovim relacijama – susjedskim, prijateljskim, ljubavnim, državnim, stručnim, poslovnim, vjerskim, rekreacijskim itd. Ovdje svaki član zajednice treba sam sebe pitati: koliko sam ja kriv, što u društvenoj zajednici u kojoj živim postoje takvi ljudi koji ispunjavaju predodžbu o zasluženoj smrtnoj kazni?! Ovo pitanje si trebaju postavljati svi ljudi, ali imperativ pitanja raste kako se penjemo po ljestvici društvenog života – pitanje treba najviše zaokupljati one, koji stoje na vrhu te ljestvice u obliku vladalačkog sloja. Ni na ovom putu nema prostora za kažnjavanje djelatelja koji krši zakone društvenog života, utoliko što njegovo djelovanje ne proizlazi iz njegove diferencije, već diferencija dolazi od strane onih koji participiraju na ustrojavanju društvenog života; što je stupanj participacije veći, to je i stupanj diferencije veći. I na ovom, sociološkom, putu samo se ispunja predodžba o zasluženoj smrtnoj kazni, ali se time ne ispunja predodžba o njezinoj etičkoj opravdanosti.

Ovdje se javlja svojevrsni oblik perverzije, jer je na djelu necjelovit pristup predodžbi o zasluženoj smrtnoj kazni. Društvo je često kadro puko ispunjenje predodžbe o zasluženoj kazni proglasiti dovoljnim za kažnjavanje. Tada društvo, putem vlasti, kažnjava prijestupnika upravo po onoj osnovi, po kojoj je samo to društvo generiralo prijestup prijestupnika. Nečovječno društveno ustrojstvo je kadro desetljećima generirati pojedinca kao prijestupnika; i kada, napokon, dođe do samog prijestupa, to isto ustrojstvo ne nalazi dovoljno moralnih motiva da se naredna desetljeća, do prijestupnikove naravne smrti, za njega skrbi, već ga se želi lišiti putem smrtne kazne. Ova perverzija počiva na nedostatku etičkog pristupa samom problemu, odakle bi proizišla načelna ćudoredna nedopustivost smrtne kazne.

Neki navode krajnju nuždu kao stanje koje bi opravdalo etičku dopustivost smrtne kazne. Kao što pojedinac u slučaju krajnje nužde ima pravo ubiti onoga tko ga u krajnju nuždu dovodi, tako i društvo ima pravo izvršiti smrtnu kaznu nad onima koji društvo dovode u stanje krajnje nužde. Krajnja nužda u sebi uključuje istodobnost same nužde i reakcije na nju u vidu ubojstva. Ali društvo nikako ne može istodobno biti u krajnjoj nuždi i izvršiti smrtnu kaznu nad onim tko ga u takvo stanje dovodi, kao što je to moguće kod pojedinca. Osim toga, pojedinac nikada ne može ugroziti društvo kao cjelinu, kao što je to moguće u sučeljavanju pojedinca i pojedinca te uvijek ostaje raskorak između ataka na društvenost i društvene reakcije. Stoga je stanje krajnje nužde neostvarljivo na društvenoj razini i ostaje isključivo navezano na pojedinca. To se veoma dobro vidi u filmu Krótki film o zabijaniu, poljskog redatelja Krzysztofa Kieślowskog. Grozomorno ubojstvo taksiste najprije, poradi viška osviještenosti, izaziva instinktivnu najstrožu osudu, ali upravo taj višak osviještenosti kasnije na sudu i pri samoj egzekuciji biva izvor nelagode i pitanja: što je gore, prvo ili drugo ubojstvo? Etički gledano drugo ubojstvo (egzekucija) svakako je gore, poradi većeg stupnja osviještenosti koja u zbiru sa negativnom diferencijom djelovanja (ubojstvo taksiste) prelazi iznos jednog cijelog, dok to nije slučaj kod prvog ubojstva.

Kada bismo zamislili idealno, savršeno društveno ustrojstvo i dopustili mogućnost da se netko u njemu opredijeli za etički negativno diferentno djelovanje, tada bismo mogli zamisliti i etičku opravdanost smrtne kazne, ali mi takvu mogućnost ne možemo niti zamisliti. Jer idealno društveno ustrojstvo podrazumijevalo bi i idealne sastavine, njegove članove, a etička negativnost u djelovanju se ne može pomiriti sa takvim idealitetom. Kada bi se pod idealitetom društva podrazumijevalo samo dispoziciju idealnih uvjeta koji izviru iz vladajućih struktura, i tada bi se mogla zamisliti etička opravdanost smrtne kazne. Ali takve vladajuće strukture morale bi prvotno uspostaviti etičku vladavinu nad samim sobom. Tako ispada da se glasovi "za" i "protiv" smrtne kazne zasnivaju na istoj osnovi, nedostatku samodiscipline. Ja sam za smrtnu kaznu – jer je onaj koji ispunja predodžbu o zasluženoj smrtnoj kazni očitovao svojim djelovanjem nedostatak samodiscipline; ja sam protiv smrtne kazne – jer je sam izvor uvjeta za uspostavljanje smrtne kazne zasnovan na nedostatku samodiscipline.

3. Postoji li, na kraju, neki treći put, koji nas može dovesti do ispunjenja predodžbe o zasluženoj smrtnoj kazni? Kada bi taj put i postojao, morali bismo ga tražiti kroz istraživanje mogućnosti da sam djelatelj bude izvor njezinog ispunjenja. Tada bismo u konstituciji djelatelja morali apstrahirati njegove uvjetovanosti i s onim što preostane nastojati ispuniti traženu predodžbu. Da bismo ukazali na tu nemogućnost, moramo se vratiti na gore izloženo etičko ustrojstvo čovjeka, koje, dakako, nadilazi njegovu puku psihološku i sociološku uvjetovanost. Ono se zasniva na odnosu osviještenosti (slobode i znanja o etičkoj diferenciji) djelovanja i same etičke diferencije djelovanja. Pritom se ne tvrdi nemogućnost same negativne diferencije djelovanja, već nemogućnost da se ono kao takvo ostvari, a da se to ne odrazi na razmjernu odsutnost u stupnju osviještenosti. Tako ispada da je za proglašenje nekog djelovanja kao neetičnog potrebno bar u određenom stupnju sačuvati obadvije komponente: i osviještenost i negativnu diferenciju djelovanja. Sve predodžbe koje samo po negativnoj diferenciji djelovanja ispunjaju predodžbu o zasluženoj smrtnoj kazni nisu dovoljne za kvalificiranje nekog djela kao najneetičnijeg (zbog većeg stupnja u okrnjenosti osviještenosti) te nema etičke opravdanosti da se ta djelovanja spajaju sa najstrožom, smrtnom, kaznom.

4. Ono što skolastika podrazumijeva pod mogućnošću da se čovjek svojom naravlju kroz svoje djelovanje okrene protiv svoje naravi, treba smjestiti samo u granice okrnjene osviještenosti. Poredak unutar te okrnjene osviještenosti, kojeg želimo iskristalizirati – da su neetičnija djelovanja koja se odlikuju većim stupnjem osviještenosti, od svojih razmjernih korelata u stupnju negativne diferencije djelovanja ne protuslovi cjelokupnom prostoru da se čovjek očituje kao biće koje je kadro činiti zlo. Ali čovjek može činiti moralno zlo samo u odnosu na onaj dio osviještenosti koji mu je sačuvan kao zdrav, i što je taj dio veći, to je i moralno zlo veće, bez obzira na manji stupanj njegove negativne diferencije.

5. Sada još trebamo ukazati na put, kako da se ukloni sama predodžba o zasluženoj smrtnoj kazni; to je put koji bi trebao preduhitriti psihološke i sociološke uvjetovanosti, koji su se pokazali kao jedini načini da se dođe do ispunjene predodžbe o zasluženoj smrtnoj kazni. Time donekle istupamo iz područja individualne etike i stupamo na područje socijalne etike; jer se pitamo, kako ustrojiti društvene odnose, da bi se onemogućila predodžba o zasluženoj smrtnoj kazni kao društvena pojava. Nemogućnost da se smrtna kazna etički opravda upućuje cjelokupni društveni mehanizam za reguliranje pravednih društvenih odnosa na dvije stvari:
1. da se ispodpolovično okrnjena osviještenost kažnjava poradi mogućnosti njezinog zacjeljenja. Ovo će se u pravilu primjenjivati na prijestupnike čiji prijestupi proizlaze iz samog ustrojstva društvenih odnosa;
2. da se, u slučaju natpolovično okrnjene osviještenosti, kazna kao kazna posve zaobiđe te da se preuzme skrb za prijestupnike poradi liječenja njihovih manjkavosti, koji u ovom slučaju proizlaze u pravilu iz psiholoških njihovih uvjetovanosti.

Načelo, da strože treba kažnjavati prijestupe koji se odlikuju većim stupnjem osviještenosti, a manjom negativnom diferencijom djela, upućuje nas na prostor najsvrsishodnije primjene kazne. Nijednom gotovo prijestupniku prvi prijestup neće biti takav da bi odmah ispunio predodžbu o zaslužnoj smrtnoj kazni, naprotiv, u prijestupu se započinje sa veoma niskim stupnjem negativne diferencije djela i taj stupanj sa svakim idućim prijestupom raste. Poznata je ona narodna, da se najprije krade jaje pa kokoš pa vol pa... Također nas Isus upozorava, da nitko ne može biti vjeran u velikoj stvari, ako prethodno nije sebe uvježbao u vjernosti u malim stvarima. Vidjeli smo da najstrožu kaznu treba odlagati sve dok se ne izjednači stupanj osviještenosti i negativne diferencije djela, ali vremenski gledano nameće se imperativ kažnjavanja prvog prijestupa, a strogost kazne treba rasti sa svakim idućim prijestupom te se ne smije dopustiti da dođe do izjednačenje osviještenosti i negativne diferencije djela, a pogotovu da se ta izjednačenost nadvlada u korist negativne diferencije djela. Jer u tom slučaju onemogućuje se prostor za kaznu, a preostaje jedino prostor za skrb i liječenje. Neodloživa primjena kazne vrši ulogu stvaranja navike suprotne onoj, koju je djelatelj, na ovaj ili onaj način, uvukao u prostor svoje okrnjene osviještenosti. Pascal je uočio važnost navike ne samo za društveni, već i za etički i religiozni život čovjeka. U čovjeku se razlikuje duh i automat: Dokazi ubeđuju samo duh; navika stvara naše najjače dokaze, one u koje navjiše verujemo: ona navija automat, koji za sobom povlači duh a da ovaj na to i ne misli. Svrha društvenog ustrojstva treba biti da stvara navike, koje će onemogućiti ispunjenje predodžbe o zasluženoj smrtnoj kazni, a to može postići jedino pravovremenom kaznom koja će mjeru svoje strogosti nalaziti u mjeri osviještenosti prijestupnika. Prijestupnik treba biti osviješten ne samo o svome prijestupu, već se na njegovu osviještenost treba utjecati i prije njegove aktualizacije kao prijestupnika; treba informativno osvještavati mehanizam kažnjavanja u potencijalnim prijestupnicima, znači, u svim ljudima. Kant kaže, kada bi onaj koji ulazi u javnu kuću znao, da će mu prilikom izlaska iz iste biti odrubljena glava, dobro bi promislio hoće li se tamo uopće zaputiti.

Zaključci

U zaključcima ćemo istaći osnovne postavke do kojih smo došli u promišljanju etičke (ne)opravdanosti smrtne kazne.
• Ono na čemu počiva načelna dopustivost smrtne kazne u kontekstu teorije gubitka prava je načelno nemoguće. Nemoguće je, naime, da čovjek društvenim životom proigra pravo na društveni život: jer se u suprotnom, naime, tvrdi da je moguće naravno protunaravno djelovanje, a to je protuslovno. Nužno je uvesti okrnjenu narav kao prostor za evidentno prisutno protunaravno djelovanje.
• Etički negativno diferentno djelovanje se sastoji od njegove osviještenosti i negativne diferencije. Čovjek je etički odgovoran jedino po stupnju osviještenosti svoga djelovanja, pa o stupnju osviještenosti ovisi i stupanj odgovornosti.
• Zbir osviještenosti djelovanja i njegove negativne diferencije mora biti jednak jednom cijelu; nemoguć je istodobni porast i jednog i drugog elementa; štoviše, nemoguće je da poraste negativna diferencija djela, a da istodobno ne opadne stupanj njegove osviještenosti, i obrnuto, tako da se sačuva ravnoteža jednog cijela. Time čovjeku nije oduzeta mogućnost najneetičnijeg postupanja, već se ono određuje kao ravnoteža osviještenosti i negativne diferencije djelovanja.
• Vrhunac neetičnosti se poništava, ako se mjeri samo negativnom diferencijom djela, a ne uzima se u obzir i stupanj njegove osviještenosti.
• Najveća zlodjela ne treba kažnjavati najstrožom kaznom, ako se veličnina zlodjela mjeri samo njegovom negativnom diferencijom, a ne uzima u obzir i stupanj njegove osviještenosti. Najveće zlodjelo je prisutno u ravnoteži između stupnja negativne diferencije djela i stupnja njegove osviještenosti. Takvo zlodjelo, premda je najveće u etičkom smislu, ne treba spajati sa najstrožom, smrtnom, kaznom, jer je još uvijek moguć put prema stanju sve veće osviještenosti. Ako to nije moguće, tek onda nema mjesta smrtnoj kazni, već jedino skrbi i liječenju. Da do toga ne dođe, potrebno je informiranje o kazni kao i njezina primjena odmah nakon svakog prijestupa, tako da se preduhitri stanje ravnoteže.

Sve što smo ovdje kazali odnosi se samo na reguliranje međuljudskih odnosa i na načelno ćudoredno isključenje smrtne kazne kao eventualnog njihovog regulatora. Time se ništa ne tvrdi za odnos čovjeka i Boga, premda se naslućuje kao problem, kako pomiriti nemogućnost da zbir osviještenosti i negativne diferencije djela ne prijeđe jedno cijelo sa kršćanskim naukom o paklu. Izlaz bi se mogao tražiti jedino u ravnoteži osviještenosti i negativne diferencije djela.

Problem treba razmotriti i pod vidikom savršenosti Boga kao onoga iz kojeg izviru uvjeti za etičku diferenciju djelovanja relevantnog za eshatološke događaje, s jedne strane, i nesavršenosti društvenog ustrojstva, koje bi također trebalo stvarati uvjete za etičku diferenciju djelovanja usmjerenog na međuljudske odnose, s druge strane. Pred Božjom savršenošću kao i uvjetima koji iz nje izviru nema prostora za pravdanje etički negativnog djelovanja, a pred nesavršenošću društvenoga ustrojstva toga prostora ima sasvim dovoljno.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6636)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4357)
• Hipokrizija (4164)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3914)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3775)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)