Vjera i znanost

Znanstvena slika o svijetu je u smislu kakvoće ista onoj koju nude naša osjetila i razum, premda je u količinskom smislu u znanosti ta slika nešto posve drugo. Stol je ravna, tvrda površina za osjetilo dodira - ali za fiziku, stol je skup čestica koje se vrtoglavom brzinom sudaraju. To je polje energije. I tako, svaka znanost nudi svoju sliku o svijetu. Znanost to može zahvaljujući instrumentima, koji nisu ništa drugo do li osnažena ljudska osjetila. I zahvaljujući razumskom zaključivanju nastaju hipoteze i teorije.

Jedna je, dakle, slika o svijetu dostupna ljudskim prirodnim moćima. To je ophodna, svakodnevna slika. Druga je znanstvena slika o svijetu. Treću sliku nudi tehnika kao primjena znanstvenih dostignuća. Četvrta slika su znanstvene hipoteze i teorije. A onda, kako se naglo naš pogled na svijet promjeni kada ga gledamo kroz oči vjere, nade, ljubavi! Koliko je bogata, potpuna naša slika o svijetu, o nama samima? Jer slika o čovjeku i svijetu se uzajamno prokazuju. No, odakle opravdanje za to koji će element činiti tu sliku? Osjetila, razum i vjera se uzajamno preispituju. Uzajamno si daju propusnicu za ono što će sudjelovati u ustrojstvu čovjeka i ustrojstvu slike o svijetu. Koliko toga znamo samo zato što smo povjerovali drugima?! Koliko smo praznovjerja i razočaranja izbjegli samo zato što smo se usudili razmišljati svojom glavom?!

POČETAK ZNANOSTI - KRAJ VJERE?

Znanost u svom razotkrivanju slike o svijetu neprestano napreduje. To je iskustvo stalnoga prekoračivanja granica i stalnoga ostajanja u granicama. Nisu granice znanosti u tome što se znanost ne može odvojiti od svoga polazišta u promatranju (osjetilnom), čak ni u tome što pristaje na granice razumskoga zaključivanja. Granice znanosti nisu samo u tome što unaprijed odustaje od pitanja koja nadilaze njezinu metodu. Pitanja o početku, smislu, vrijednosti. Znanost u samoj sebi stalno nailazi na nove granice. Ona te granice pomiče, ali one stalno ostaju. Uvijek se naiđe na kraj ili početak - gdje znanost više ne može promatrati, a bez promatranja ni zaključivati.

Ključno pitanje za odnos znanosti i vjere jest: može li znanost u svom napredovanju doći dotle da istisne čovjekovu potrebu za Bogom, vjeru u Boga, vjeru Bogu? Govori se o tome da znanost sužava mjesto za Boga, potrebu za Bogom. Ako svijet i ima početak, onda se tvrdi veliki nerazmjer između znanosti koja je nadležna za evoluciju koja se mjeri milijardama godina, od velikoga praska sve do danas - i Boga kojemu je preostalo samo pokretanje toga procesa, djelić sekunde - gotovo ništa. Govori se o lijenom stvoritelju (Peter Atkins). Govori se o samodostatnom svijetu bez početka, a to znači i bez Boga (S. Hawking). Kažu da pojava čovjeka ovisi o fizičkim i fiziološkim uvjetima koji nisu oduvijek niti će trajati vječno (E. Nagel). Neki Boga žele istisnuti ne samo iz postojanja, ne samo iz svijeta, nego iz čovjeka. A jedini argument koji imaju jest taj da oni sami Boga nisu pronašli.

BOG JE POTREBAN

No sve da svijetu Bog i nije potreban - čovjeku jest. Koliko god znanost napredovala u razotkrivanju autonomije svijeta - čovjekova, naša, moja potreba za Bogom ostaje. I ta potreba nije znak manjkavosti, nego je putokaz ostvarenja. Kao što potreba za kruhom nije znak nedostatka, nego je to način na koji se ostaje živ.

Na koncu svih tih dvojbi može biti ostanak Boga na njegovu mjestu ili čovjekovo zauzimanje Božjeg mjesta. Ta je dvojba prisutna sa samim postankom ljudskoga bića. Kako je do toga došlo? O tome govore prve stranice Biblije. Napredovanje znanosti u smjeru apsolutnosti može se shvatiti kao razotkrivanje apsolutnosti ili kao težnja čovjeka da sebe učini apsolutnim. Ako je napredak znanosti u razotkrivanju svijeta u stalnom naponu tako da joj cilj ne prestaje izmicati, nego se pojavljuje u stalno drugim oblicima - onda je jasno da čovjek na putu toga napredovanja sebe ne može učiniti apsolutnim. Stvar može završiti i u rezignaciji, odustajanju. Odustajanje znači ravnodušnost, ali samo zato da bi se njome štitilo vlastiti egoizam i samovolja.

Ono što čovjeku ne uspijeva, od toga odustaje, to relativizira, beskrajno problematizira - možda samo zato da bi se prepustio životu u granicama njemu dostupnih rješenja. I kako bi u tako suženom krugu pitanja i rješenja sebe nametnuo kao jedino rješenje, jedini ključ stvarnosti. To da naš mozak ne može shvaćati stvarnost na kozmološkoj i subatomskoj razini - to ne znači da čovjeka razina njemu dostupnoga shvaćanja ne obvezuje. To nije razlog za obezvrjeđivanje čovjeka, nego poziv na njegovu otvorenost. Znanost napreduje u razotkrivanju stvarnosti i dolazi do granice. Znači li to da je stvarnost nespoznatljiva? A onda ako je stvarnost trag Stvoritelja - zar je i Bog nespoznatljiv? Neraspoznatljiv? I još, hoćemo li granice znanosti preslikati i na moralni i društveni život i reći da nema nikakve izvjesnosti? Da su razlike između istine i laži, dobra i zla, žrtve i zločinca prebrisane?!

SIGURNOST ZNANJA I VJERE

Znanje dolazi do granice koja čovjeka zatvara u njega samoga. Ali ako znanje čovjeka osamljuje - onda je to zlo! No ako kroz znanje (znanost) postajemo svjesni onoga što ne možemo, onda možemo znati i da ono što možemo nije i nikada neće biti sve. Onda to neće biti razlog za rezignaciju, samovolju, pesimizam. To će biti izazov kojem se radujemo.

Kroz povijest, često se vjera shvaćala kao ona koja upotpunjava rupe znanosti. No vjera je prisutna u čovjeku od samoga početka. Neznanje nije nikakav motiv za vjerovanje. Vjerujem jer mogu vjerovati, kao što gledam jer mogu vidjeti. Razum i iskustvo su i na strani vjere, a ne same znanosti. Tamo gdje se razum odvaja od vjere, kao argument ostaje samo samovolja. Praznovjerje.

Nije zasluga znanosti u tome što se izborila za vlastitu autonomiju, autonomiju svijeta i razuma od vjere, od Boga - nego što je potakla integraciju svijeta i razuma u vjeru, u objavu; što su objava i vjera stavljeni pred izazov integracije svijeta i znanosti. Nije li zadatak znanosti oduvijek bio pročišćavanje vjere, a ne njezino dokidanje?!

Ako vjera ne čini čovjeka boljim, potpunijim čovjekom - onda to nije argument za njezinu suvišnost, nego za njezinu odsutnost. Prigovara se vjeri da je proizvela križarske ratove, inkviziciju, raskole, fanatizam, fundamentalizam. S manjim ili većim pravom. Ali i ne s pravom. Zar bi manje zala bilo da nema vjere, povjerenja. Obično se kaže da je vjera zahtjevna i da je vjera rizik. Ako je zahtjevna, onda je moguće te zahtjeve i ne ispuniti i promašiti. Ako je rizik, onda je moguće radi vjere i trpjeti. No ništa od toga ne upućuje na njezinu neopravdanost i štetnost. No, možda bi bilo bolje kazati: vjera je laka i vjera je sigurnost. Isus kaže: jaram je moj sladak i breme moje lako (Mt 11, 30). A Sv. Pavao će kazati da je vjera je jamstvo za stvari kojima se nadamo i dokaz za stvari koje ne vidimo (Heb 11, 1). U vjeri možemo imati sigurnost, jednako kao i u znanju. Čovjek može biti siguran kako u stvari koje zna, tako i u stvari u koje vjeruje.

MOĆ ZNANJA I MOĆ VJEROVANJA

Prijepor između znanosti i vjere ustvari je prijepor između čovjeka koji se zatvara u granice znanja i čovjeka koji znanje proširuje, obogaćuje vjerovanjem. Prijepor između moći znanja i moći vjerovanja. To je zapravo prijepor oko istine o samom čovjeku.

Tako se često stvara ozračje da čovjek koji se oslanja na znanost ima nešto puno više od svojih ljudskih snaga. Kaže se: znanost je na njegovoj strani, kao da znanost nije proizvod toga istoga čovjeka.

A što je na strani čovjeka koji vjeruje? Biblija, Bog; Isus Krist, Crkva, Sakramenti?

S druge strane je moć vjere. Tek u vjeri može biti riječi o onom nečemu ili nekom više koji staje na stranu čovjeka. Jer u vjeri se čovjek ne zatvara metodom u granice svojih snaga, nego se otvara za snage drugoga.

U biti - i na jednoj i na drugoj strani je čovjek. Ali što je čovjek? Čovjek je onaj koji može osjećati, razumjeti i vjerovati. Ali nije sve što se može znati i vrijedno da se zna. Ni da se vidi. Nije svatko i sve jednako vrijedno našeg povjerenja.

Ako povjeruješ samo u korist, novac - bit ćeš onaj koji će imati.
Ako povjeruješ liječniku - bit ćeš onaj koji će ozdraviti.
Ako povjeruješ čovjeku - bit ćeš onaj koji nije sam.
Ako povjeruješ Isusu-Bogu - bit ćeš onaj koji je spašen.
Bit ćeš onaj i onakav - ovisno o tome u koga i u što si uložio svoje uzdanje, svoju sposobnost da vjeruješ.

VJERA TRAŽI RAZUMIJEVANJE

Ako ustanovimo čovjekovu sposobnost da vjeruje kao neodvojivu od čovjeka, uvjet njegove cjelovitosti - onda se odnos vjere i znanosti oblikuje u pitanje o opravdanosti zatvaranja čovjeka u samovoljno skrojene granice znanosti. Računati na čovjekovu neokrnjenost, cjelovitost, znači imati pravo na pitanje o vjeri jedino iz same vjere. Odsutnost vjere u čovjeku znači i odsutnost njegova prava da vrjednuje vjeru. Kako mogu vrjednovati ono što nemam i ne želim, ono što za mene unaprijed nema nikakvu vrijednost? Može li onaj koji ne vidi unaprijed tvrditi da su ono što vidi onaj koji vidi samo prividi?! A može li onda onaj koji ne vjeruje tvrditi da je ono što vjeruje onaj koji vjeruje samo praznovjerje?! Druga je stvar vrjednovati vjeru iz same vjere, kao nečega s čime se poistovjećujem. Onda vrjednovanje vjere postaje ne samo mogućnost nego i obveza.

Kada Psalam kaže: Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba (PS 49, 13). - onda se obično misli na čovjeka prepuštenog sjetilnom, nagonskom životu. Može li se slično reći i za čovjeka koji nerazumno vjeruje? Poznata je Tertulijanova izreka: Vjerujem jer je apsurdno. Ali to se može shvatiti jedino kao metafora koja upućuje na veličinu. Jer jednako je poznata izreka: Vjera traži razumijevanje. A Petar u prvoj poslanici traži od nas da budemo ...uvijek spremni na odgovor svakomu tko zatraži razlog nade koja je u nama. (1 Pt 3, 15). Vjera bez razloga je besmislena, luda. Vjerovati uludo, uprazno. Praznovjerje. Jakov još kaže da je vjera bez djela mrtva u samoj sebi ( Jak 2, 17). Vjera je, dakle, bitno povezana i s djelovanjem, sa samim životom.

STVARATI I TRPJETI

Suvremenoj znanosti (onom njezinom dijelu koji vjeru želi istisnuti) nemamo i ne možemo i ne trebamo odgovoriti ničim drugim do li Objavom vjerodostojno protumačenom riječju i djelom. Vjerujemo u Boga. Ali poznajemo li Boga u kojega vjerujemo? Možemo li vjerovati u nešto ili nekoga za koga ne znamo?!

Bog nas je i stvorio kao one kojima se želi objaviti. Kojima se može objaviti. Stvaranje izvan mogućnosti objave ne bi imalo smisla. Kao što nema smisla nešto što samo jest, dakle, izvan mogućnosti i ostvarenja njegove priopćivosti. Vjerujemo u Božju objavu čovjeku. Vjerujemo u sebe kao ljude sposobne prihvatiti Božju objavu, Boga samoga. Mi smo odgovorni za stanje Božje objave u svijetu. To je izazov da svoju vjeru obrazložimo pred sobom i pred svijetom.

Ivan Pavao II u enciklici Fides et ratio kaže: Vjera i razum su dva krila na kojima se čovjek uzdiže do Boga.

No vjera i razum su krila po kojima se Bog spušta u svijet. Bog se preko onoga što činimo i govorimo spušta u ovaj svijet. Bog je onakav kakvoga Ga mi prikažemo svijetu kroz ono što govorimo i činimo. Svijet koji ima pravo pitati nas za razlog nade koju mu nosimo, za vjerodostojnost onoga što činimo. Je li to iznad naših snaga?

Isus kaže: ...ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino (...) ništa vam neće biti nemoguće (Mt 17, 20). Jesmo li uvijek svjesni da je to rečeno nama, da je nama moguća svemogućnost? Kroz naše riječi i djela ovome svijetu možemo govoriti kao oni koji imaju vlast (Mt 7, 29; Mk 1, 22).

Bog je mjera do koje trebamo narasti. Mi možemo Boga primiti u se. To je ono što možemo razumjeti. Da je Bog s nama i za nas, to je Božja stvar. Ali da Bog bude u nama i među nama, to je naša stvar.

Božja snaga može biti snaga našega života. Božja snaga (moć) se jednom očitovala u stvaranju. Drugi put na križu. Mi možemo stvarati, ali i trpjeti.

Što to znači za naš trenutni život? Boga možemo primiti u se! Kako danas živjeti tu istinu? Kaže se: ispuniti Božji zakon, zapovijedi, glas savjesti, ljubiti... Možda smo na te odgovore previše navikli pa nas više ne dotiču i ne pokreću. A u biti, sve je sadržano u ovome: stvarati i trpjeti! Isus je trpljenjem na križu izvršio svoje stvaralačko djelo Otkupljenja. Uskrsnuće kao novo stvaranje. Stvaranje i trpljenje idu zajedno. Ako hoćeš stvarati, moraš biti spreman i trpjeti. Ako trpiš, neka to bude stvaralački.

Sve ako se i može unositi zabuna u moć ljudskoga stvaranja - da oni koji se zatvaraju u razum, u granice ljudskoga, mogu jednako ili bolje stvarati (živjeti) od onih koji se u vjeri otvaraju na Božje - takvo što ne vrijedi za moć trpljenja. Moći trpjeti znači biti jači od onoga od čega se trpi. Biti jači od svakoga zla. Nije riječ o tome da se kroz znanost i kulturu svijet otkrije kao mjesto Božje objave, nego da se svijet učini mjestom Božje objave. Bog je ovaj svijet dao čovjeku da njime gospodari, da ga nastavi stvarati (Post 1, 26). Svijet je polje naše odgovornosti i Božjega povjerenja u nas.

Novo u kolumni

• O dijalogu
• Vjerujem
• Opazke VIII
• Opazke VII
• Opazke VI

Najčitanije u kolumni

• Katolička crkva o kontracepciji i o pobačaju (6636)
• Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi (4357)
• Hipokrizija (4164)
• Žene u Katoličkoj crkvi (3914)
• OTVOREN GOVOR U CRKVI (3775)

Komentari u kolumnama

• Drinske mučenice - eutanazijom do vječnog života (1)
• Futuvvet (1)
• Božić ipak dolazi (1)
• Vedska književnost (2)
• Žene u Katoličkoj crkvi (1)